eTrafika View RSS

Malo mjesto i veliki ženski snovi 16 Oct 10:46 AM (3 days ago)

U opštini sa oko 1.200 stanovnika, žene su se udružile kako bi stvorile prostor za zajedništvo, kreativnost i osnaživanje. Stvorile su mjesto gdje hobiji, radionice i putovanja postaju više od zabave, pretvaraju se u alat za jačanje samopouzdanja i promjenu zajednice.

Tekst i fotografije: Lejla Ćirić

Na Balkanu su i dalje vrlo prisutna neformalna druženja, bez dogovorenih termina, spontano, na ulici, u prodavnici ili kod kuće. Upravo tokom takvih susreta nekoliko žena, prijateljica iz Glamoča, više su puta došle na temu registracije udruženja žena. Njihov primarni cilj bio je stvoriti mjesto okupljanja na kojem bi sve Glamočanke bile dobrodošle.

„Znale smo da je jedan od uslova za prijavljivanje na razne javne pozive bila registracija udruženja. Mi smo željele da kroz projekte uradimo nešto što se tiče prava i osnaživanja žena, jer smo samo na taj način mogle više doprinijeti svim ženama, da se edukuju i osnaže. To je bila misao koja nas je vodila”, govori Mirela Ledenko, predsjednica Udruženja žena „Žad” iz Glamoča.

Postupak registracije trajao je osam mjeseci, nakon čega su zvanično pokrenule Udruženje žena, koje su, na prijedlog jedne od članica, nazvale „Žad”, po poludragom kamenu. Na listi prioriteta našla se želja da pokažu vlastiti potencijal i da otklone raširene predrasude da žene ništa ne znaju i ne umiju, osim bavljenja poljoprivredom.

„Početak je bio težak, krenule smo od nule, a prvo nam je bio potreban prostor. Obratile smo se opštinskom načelniku i dobile prostor na korištenje u zgradi Doma kulture. Osim toga, stigle su i dvije donacije za repromaterijale, jedna od opštine Glamoč, a druga od Ministarstva za kulturu i sport”, objašnjava Mirela, koja je već dugo godina prijavljena na biro za zapošljavanje.

Prva druženja bile su svojevrsne kreativne radionice. Ideje su pronalazile na internetu, zatim prilagođavale procese materijalima kojima raspolažu i od njih izrađivale različite ručne radove.

„Tokom procesa registracije upoznale smo se sa Centrom za građansku suradnju iz Livna, s kojim smo potpisale memorandum o suradnji. Tako se dogodila i naša prva prijava na javni poziv, koji je obuhvatao adaptaciju toaleta i zamijenu ulaznih vrata”, prisjeća se ona.

Postojeća ulazna vrata kancelarije bila su podbočena gredom, sa unutarnje strane, pa se moralo proći kroz cijeli Dom da bi se došlo do njihovog prostora. Ipak, javni poziv su prošle i uspjele su zamijeniti vrata, te ispuniti osnovne uvjete za vodu u toaletu.

„Onda su krenula upoznavanja. Uspostavile smo saradnju s organizacijom ‘Medica’ iz Zenice, od koje smo dobili dvije mašine za šivanje. Imamo jednu članicu specijaliziranu za izradu cegera, ona šije, a mi zatim oslikavamo motive. Tokom te saradnje sa Medicom upoznale smo i članice Udruženja žena ‘Most’ iz Jablanice, s kojim se rodilo i prijateljstvo. One su bile prve koje su nas posjetile u Glamoču”, prepričava Mirela živopisno.

Razgovarale su mnogo o zajedničkim aktivnostima za žene različitih dobnih skupina, te su donijele odluku da organizuju sakupljanje bilja širom Glamočkog polja, aktivnost kojom se mogu baviti sve žene, a koja ujedno promoviše i bogatu floru tog područja.

„Našu ideju o sušari za bilje podržao je OSCE. Nakon toga smo sudjelovale u radionici na tu temu, a uskoro ćemo proći obuku za izradu eteričnih ulja od bilja. Pored sušare, OSCE nam je donirao i novi laptop, pa sam nakon dvije godine ‘kancelarije na mobitelu’, konačno prešla na laptop”, priča kroz smijeh.

Mirelu njeno pasivno znanje engleskog jezika nije spriječilo da napravi novi korak i prijavi se na javni poziv australijske ambasade, koji je bio na engleskom jeziku. Uz pomoć Centra za građansku suradnju, uspješno je realizovala projekat i opremila još jednu manju prostoriju u Domu kulture, sada čajnu kuhinju.

„Trenutno imamo 24 aktivne članice, a u ljetnoj sezoni nas je još više, jer nam se pridruže žene iz dijaspore. Većina žena je dugo bila fokusirana na porodicu i domaćinstvo, te nisu imale priliku za zajednička druženja ili edukativne aktivnosti, pa smo stvorile ambijent u kojem mogu kvalitetno provoditi vrijeme, družiti se, zabaviti i istovremeno nešto naučiti”, govori ona.

Kroz različite radionice naučile su mnogo o nasilju i femicidu, promijenile vlastite poglede na sebe kao žene i vođe kuće u ulozi domaćice, te danas priznaju da se prije nisu smatrale toliko važnima, koliko ih je ovaj put osnažio i podigao nivo svijesti i samopouzdanja.

„Da nije bilo udruženja, poludjela bih sama. Tokom rata sam proživjela mnogo toga, pa čak i doživjela slom živaca. Na najmanje povišen ton protrnem i počnem se tresti, zato mi udruženje i atmosfera u kojoj provodimo vrijeme znače jako puno”, govori šezdesetšestogodišnja članica, koja je zamolila da joj ne spominjemo ime.

Udruženje ima veliki značaj na kvalitetu života svih članica, a nove članice su uvijek dobrodošle. U kratkom bijegu iz realnosti stvaraju nove hobije i vještine, a iz njihove prostorije izlaze proizvodi poput torbi, dekupaž kutija i tacni, slika na alufoliji, nakita, rajfova, dekica, korpi te cegera sa motivima Glamočkog kola i drugih simbola Glamoča.

„Radile smo ruže od porculana. Same smo pripremale smjesu, pekle je u mikrovalnoj pećnici, a nakon 24 sata oblikovale ruže. Do sada smo naše rezultate kreativnih radionica izlagale samo u Glamoču, ali ne bježimo ni od izložbi na drugim sajmovima”, objašnjava Mirela.

Udruženje žena „Žad” najčešće se okuplja nedjeljom, a visina mjesečne članarine iznosi deset konvertibilnih maraka.

„Moj jedini slobodan dan u sedmici je nedjelja, zbog zakona o neradnoj nedjelji trgovinama, pa su mi članice izašle u susret da druženje bude upravo tada, na čemu sam im beskrajno zahvalna. Kad se ide na seminare, radionice ili putovanja tokom radne sedmice, uzmem slobodan dan, zamijenim smjene ili čak iskoristim dane godišnjeg odmora”, priča Đemka Musić, koja je u udruženju pronašla način relaksacije nakon radne sedmice, te nedjelju smatra izuzetno važanim danom.

Putovanja su jedan od benefita udruženja. Članice vole putovati, a na putovanjima često upoznaju druga udruženja, posjećuju razne gradove i otkrivaju čari različitih kultura. Ponekada im načelnik opštine ustupi kombi kada je slobodan, ali uglavnom same finansiraju svoje izlete.

„Ljeti organizujemo autobus koji vozi na more i pozovemo sve žene iz Glamoča, nevezano za članstvo u udruženju, na jednodnevno kupanje. Ove godine smo, na poziv ‘Pazarskih hanuma’, stigle čak do Novog Pazara na manifestaciju kulture i tradicije, gdje je bilo 250 žena iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore”, dodaje Đemka.

Atmosfera, kako kažu, najljepša je u autobusu, tu se priča, ali se najviše pjeva. Udruženje žena „Žad” već tri godine organizuje „Sevdah fest” u Glamoču, uz sponzorstvo opštine i lokalnih privrednika.

„Prvenstvena ideja bila je stvoriti pandan ‘Rockfestu’, uz to je i sevdah dio naše tradicije. Manifestacija mnogo znači za grad, okolne ugostiteljske objekte i radnje, tada je veći priliv stanovništva, imaju priliku da zarade, a lokalnom stanovništvu pruža zabavu i priliku da vide davne poznanike”, nastavlja Mirela, opisujući realizaciju njihove vizije o oživljavanju Glamoča.

Prošle godine, u okviru projekta „Zajedno smo jače”, organizovale su prvu Gastrokrompirijadu. Članice su prisustvovale radionicama iz oblasti poduzetništva i prava, te mnogim drugim u sklopu projekta, a kao završni događaj odabrale su promociju glamočkog krompira.

„S obzirom na to da je naš kraj poznat po krompiru, koji je naš brend, organizovale smo Gastrokrompirijadu, gdje su sve članice pripremile razna jela od krompira. Na taj način predstavile smo se gostima iz Jablanice i Tešnja”, priča predsjednica ponosno.

Krompir definitivno najbolje uspijeva u Glamoču pod otvorenim nebom, dok povrće osjetljivo na vremenske uslove zahtijeva plastenik. Tokom posjete Turske agencije za razvoj (TIKE), prihvaćen je još jedan projekat, a sve članice koje su imale uslove, njih 18, dobile su plastenike od trideset kvadratnih metara, sistem za navodnjavanje i rasad.

„Za Glamoč je nazamislivo da raste paradajz i paprika, a sada mogu posaditi ranije, pa mi duže traje i mogu napraviti ajvar i paradajz sos. Imamo farmu i bavimo se poljoprivredom, a uz to pravim zimnicu za naše potrebe ili kao poklon. Plastenik mi itekako znači”, kaže Mersiha Sobo Dizdar, potpredsjednica udruženja, koja kroz smijeh dodaje da joj je „Žad” veća i važnija obaveza od kućnih.

Poludragi kamen žad je poznat po svojoj izvanrednoj čvrstoći, osobini koju posjeduje i ovo udruženje već četiri godine, pokazujući da žene u malim sredinama mogu nadmašiti očekivanja i razbiti usidrene stereotipe o njihovoj ulozi.

The post Malo mjesto i veliki ženski snovi appeared first on eTrafika.

Hladnjak pun topline 14 Oct 1:28 AM (5 days ago)

U dvorištu livanjske Gimnazije već četiri godine tiho kuca srce zajedništva, nazvano „Hladnjak dobrote”. Mala kućica sa policama i hladnjakom, u koju građani i učenici svakodnevno ostavljaju hranu za one koji je nemaju, dok oni u potrebi mogu uzeti ono što im treba. Tiho, dostajanstveno s vjerom u ljudsku dobrotu.

Tekst i fotografije: Lejla Ćirić

U prostorijama Srednje škole Gimnazija Livno, 2021. godine, rodila se neuobičajena ideja za ovaj kraj. Nekoliko djelatnika škole, predvođenih ravnateljicom i pedagoginjom, osmislilo je humanitarni projekt namijenjen stanovnicima u potrebi, koji je prerastao u sistem koji je živ i danas.

„Ne pamtim točno kada sam gledala dokumentarac o Hladnjaku dobrote u Sarajevu, ali realizacija nije bila uspješna. Hladnjak kao električni uređaj je bio postavljen pored pijace u Sarajevu, zavezan lancima, ali koliko se sjećam, to nešto nije funkcioniralo kako treba”, govori Sanela Popović, ravateljica livanjske gimnazije već jedanaestu godinu.

Zajedničkim prijedlozima osmislili su skromnu, ali posebnu kućicu od plastike, stakla i lima, u kojoj su s jedne strane police, a s druge hladnjak. Smještena uz zgradu gimnazije, kućica je nastala zahvaljujući donacijama i dobroj volji ljudi koji su vjerovali u ideju.

„Ništa nije bilo plaćeno, čak ni priključak na struju. Firma „Binvest” iz Posušja je, nakon samo jednog našeg poziva, odmah donirala i dovezla hladnjak. Nismo morali ništa posebno objašnjavati, samo smo rekli da se radi o humanitarnom projektu, da ćemo prikupljati hranu, stavljati je u hladnjak, a iz njega će uzimati oni kojima je najpotrebnija”, objašanjava Sanela Popović.

Jednako su reagirali i svi ostali donatori, bez potrebe da ih se posebno ističe ili podsjeća. U priču su se, vođeni istim osjećajem solidarnosti, uključile i firme iz okolnih gradova: „Alfa Plast”, „Limgra Jurić” i „ My Lovely Bag” iz Tomislavgrada i „Leda” iz Širokog Brijega. 

„Pomogli su nam i ‘LI-Tehnika’, ‘Elektro Krezo’, ‘Grafos’ iz Livna. Voljela bih posebno spomenuti ‘LI-PEK’ Livno, našu gradsku pekaru, koja već nekoliko godina svako jutro donosi viškove kruha i stavljaju ih u kućicu. Tu je i ‘B  Krug’ Livno, koji je gotovo u potpunosti konstruisao kućicu i postavio stakla na njenom pročelju”, opisuje ona, ističući njihov veliki doprinos.

Ovaj tekst su finansirali čitaoci eTrafike kroz mjesečne pretplate na servisu Patreon. Hvala vam što omogućavate da nastavimo svoj rad na terenu! Ako i vi želite da podržite stvaranje ovakvih priča, kliknite ovdje. 

Ovaj put hladnjak nije samo elektronski uređaj. Umjesto hlađenja, pokazao je ljudsku toplinu i empatiju u svome punom kapacictetu.

„Pokrenuta je tiha potpora onima kojima je potrebna, što je za nas iznimno važno, osobito za naše učenike. Pokušavamo ih učiti da gledaju svijet oko sebe realno, nije ni sve ni ružičasto, ni savršeno, ali postoje problemi koji se mogu riješiti i koje mi možemo riješiti. Ne čekati da netko drugi riješi problem. Naravno, lošu ekonomsku situaciju određenih obitelji ili pojedinaca ne možemo riješiti time što stavljamo hranu, ali mogućnost da na taj dan dođu do prehrambenih proizvoda i nitko ne ostane gladan, svakako postoji”, govori Sanela za eTrafiku.

U lokalnim tržnim centrima Pavić, Ivanović i Konzum, od početka stoje košare dobrote, kutije gdje svako može ostaviti svoje donacije. Za kućni proračun prosječne porodice neće biti previše odvojiti jedan proizvod, koji nekome može postati jedini obrok u danu.

„To je dobro djelo i dobar potez, ali kako vidim, odaziv nije baš velik. Ima dobrih ljudi, onih koji znaju što znači nemati, oni najčešće i ostavljaju stvari. No s obzirom na broj kupaca u trgovini, to još uvijek nije postala navika i moglo bi biti bolje”, kaže  Antonija Krstanović, uposlenica TC Ivanović.

Uz košare dobrote, najveći dio „Hladnjaka dobrote” pune učenici. Kada košare ostanu prazne, Vijeće učenika organizira akcije prikupljanja prehrambrenih proizvoda ili novca, koliko ko može i želi, kako bi nadopunili zalihe namirnica.

„Kada skupimo novac, odem s nekoliko učenika u kupovinu onoga što nam nedostaje. Ponekad se dogodi da nekog proizvoda imamo previše, dok za osnovu većine obroka, primjerice ulja, nemamo dovoljno”, objašnjava pedagoginja Marija Vukadin, ističući da se na sve obraća pažnja.

Najveći teret ipak je na učenicima i djelatnicima škole. Prošle godine, livanjski gimnazijalci pekli su palačinke i kokice na trgu, a sav prihod usmjeren je za „Hladnjak dobrote”. Uprava škole podržala je njihovu inicijativu kupovinom uređaja za pripremu palačinki, kako bi i naredne generacije mogle osjetiti vrijednost zajedništva. Kada izađu na trg, veliki broj Livnjaka dođe na doručak, pa svi zajedno na taj način pomažu da „Hladnjak dobrote” funkcionira tijekom cijele godine.

„U cijelu ovu priču nastojimo uključiti i mlađe generacije. Učenici osnovnih škola dolaze sa velikim donacijama za ‘Dane kruha’, ali i odvojeno, razrednici prikupe novac, zatim zajedno sa djecom odlaze u tržni centar i kupe ono što nam treba. Kroz nastavu predmeta priroda i društvo, objašnjavaju djeci što znači humanitarno djelovati, a potom im predstave naš hladnjak i njima se to svidi. U priču su uključene i seoske škole, ne samo one velike u gradu, kojima posjeta našem hladnjaku predstavlja cijelodnevni izlet”, dodaje pedagoginja.

Trenutno je aktivna sekcija „Hladnjaka dobrote”, koja broji 65 učenika. Na početku godine naprave raspored po kojem svaki član sekcije nekoliko dana brine o punjenju hladnjaka. Hrana je u skladištu raspoređena prema roku trajanja, a o svakom proizvodu vodi se evidencija. Hladnjak se puni dva puta dnevno, svakim radnim danom ujutro, kada učenici prvi put dolaze u školu i popodne prije nego što odlaze kući. Tijekom školskih praznika hladnjak puni ravnateljica.

„Jako su odgovorni i nismo imali nikakvih problema. Ključ skladišta je uvijek prema popisu putovao do sljedećeg učenika za naredni tjedan, nikad se nije izgubio, učenici nikada nisu preskočili svoju obvezu, tako da zaista nemamo problema ni s motivacijom učenika ni s njihovim izvršavanjem zadataka”, opisuje Marija Vukadin, dodajući da pri tome vode računa da nijedan proizvod ne propadne, već stigne do onih kojima je namijenjen.

Najbolji dokaz da je nivo empatije podignut na viši nivo vidljiv je u svakodnevnom načinu na koji se puni „Hladnjak dobrote”.

„Posebno sam ponosna kad vidim da građani donesu dio hrane koju imaju, uredno zapakiranu i zdravu, onakvu kakvu bi dali svojim ukućanima. Ovo je način da se osvijestimo i pokažemo srce koje ljudi ovih krajeva imaju, samo im treba pružiti priliku da to učine”, značajno dodaje ravnateljica.

Briga o onima kojima je pomoć potrebna ne završava samo na pojedincima, već uključuje i institucije koje svakodnevno djeluju u tom smijeru. Centar za socijalnu skrb Livno pruža pomoć osobama u stanju socijalne potrebe putem materijalne pomoći, paketa, novčane pomoći (stalne i jednokratne), pomoći za ogrjev, te suradnjom kroz humanitarne projekte u lokalnoj zajednici. Iza svake ovakve inicijative stoje ljudi koji vjeruju da male geste mogu učiniti veliku razliku.

„Hranu nosim redovno, ne treba mi poseban povod, uvjerila sam se kojom brzinom hrana nestane i koliko naše malo nekom znači. Za cijeli grad ‘Hladnjak dobrote’ ima ogromnu važnost, ali mislim da je vrlo malo ljudi upoznato sa njim. Imala bih jednu malu sugestiju, da se postave po selima plakati da ‘Hladnjak dobrote’ postoji, kako bi svi koji imaju višak hrane ili kućanskih potrepština znali da to mogu donijeti kod Gimnazije”, govori građanka Alma Čitak.

Ljudi iz sela možda nisu najbolje upoznati s načinom funkcionisanja ovog humanoga projekta, no oni kojima je hladnjak daleko, a nemaju, nisu zaboravljeni. Hladnjak dobrote je nadograđen i jednom mjesečno postaje – putujući.

„Postoje ljudi koji ne mogu doći do hladnjaka, pa mi nosimo pakete na njihove kućne adrese. Pitali smo učenike da nam kažu, znaju li oni u svom okruženju koje obitelji su u potrebi, a nekoliko puta smo putem Radio Livna uputili pozive, besplatno, da nam se jave osobe, ili njihovi susjedi, kojima je možda potrebna pomoć”, priča Sanela.

Nikada ne otkrivaju identitet osoba kojima dostavljaju pomoć, niti ih fotografišu, a svaki mjesec redovno šalju najmanje četiri paketa na četiri različite adrese.

„Imamo osobu kojoj ne znamo ni ime, znamo samo da je jedan građanin nazvao i rekao da postoji osoba u potrebi, pa mi mjesečno odnesemo paket u jednu trgovinu, odakle se dalje distribuira tamo gdje treba. Kad humanitarno djelujete morate biti lišeni nepovjerenja, ako pomažete, pomažite bez zadrške”, dodaje ravnateljica, naglašavajući važnost povjerenja.

Ljudima u potrebi i neimaštini često je teško pokucati na tuđa vrata i to je iskustvo koje mnogi razumiju. Posebna vrijednost „Hladnjaka dobrote” leži u tome što je smješten na skrovitom mjestu, pažljivo odabranom kako bi korisnici mogli uzeti proizvode bez osjećaja nelagode. Od početne vizije do realizacije misije, projekt nije naišao na veće prepreke.

„Očekivali smo prepreke, poput situacija da jedna osoba uzme sve ono što je u hladnjaku u tom trenutku, ali naš pristup je prvo djelovati na svijest, a ne postavljati zabrane. Nažalost, ponekad se ta neimaština pretvori u osjećaj ravnodušnosti za onog drugog koji nema, ali takvi su slučajevi rijetki i znamo da ih možemo riješiti”, dodaje ravnateljica, koja ističe kako oni unutar kolektiva imaju funkcionalnu saradnju, pa sve riješe zajedno.

Kada se djeluje humanitarno, prepreke treba dav se rješavaju tiho i u pozadini, ne smiju biti razlog prekida projekta. Na prvom mjestu uvijek ostaju privatnost i dostojanstvo osoba, zbog kojih „Hladnjak dobrote” i dalje postoji.

„Četiri godine hladnjak u dvorištu stoji, nema packe na sebi. Sve je otvoreno, priključena struja, a omladina koja sjedi na stepenicama ispred škole može ohladiti piće preko ljeta. Ljudi ga paze, pazi ga Bog, što pokazuje da je dobro humanitarno djelovati. Dobro je raditi za dobro”, Sanela dodaje i pojašnjava sa osmijehom.

Centar za socijalnu skrb Livno je upoznat sa radom „Hladnjaka dobrote” i smatraju da je inicijativa mladih za svaku pohvalu. U 2025. godini, Centar za socijalnu skrb Livno pružio je stalnu novčanu pomoć za 106 korisnika, a 208 osoba dobilo jednokratnu pomoć za hranu, lijekove i školski pribor. Iza ovih brojki kriju se stvarne potrebe i ljudske priče.

„Za proširenje prava i poboljšanje standarda najugroženijih kategorija građana, potrebno je poboljšati zakonsku regulativu i povećati izdvajanja u korist sustava socijalne zaštite. Za provođenje navedenog, nužno je jačanje gospodarskog sektora, zapošljavanje ranjivih skupina, osobito osoba s invaliditetom, te poboljšanje materijalnog položaja umirovljenika”, izjavljuje za eTrafiku ravnateljica Centra Marija Maganjić.

Svaka mala gesta zajednice može nekome promijeniti dan i pružiti sigurnost da neće biti gladan, a „Hladnjak dobrote” pokazuje da humanost i solidarnost u Livnu nisu samo riječi, nego djela onih čija srca osjete tuđu tugu. Zahvaljući Saneli i Mariji, „Hladnjak dobrote” prerastao je u sistem koji će, uz malo volje i empatije, trajati i nakon njih.

The post Hladnjak pun topline appeared first on eTrafika.

Žene i dalje umiru od raka koji se može spriječiti 9 Oct 2:37 PM (10 days ago)

Iako su HPV vakcine u svijetu u upotrebi još od 2006. godine, one su i dalje tema o kojoj  građani u BiH nerado govore. Čak i onda kada se o njima razgovara, informacije kojima građani raspolažu su potpuno ili djelimično netačne. Posljedica toga je nizak procenat vakcinisanih i veliki broj oboljelih od raka grlića materice, koji je drugi najučestaliji karcinom kod žena u svijetu. Njegov uzrok se, u više od 99 odsto slučajeva, povezuje sa humanim papiloma virusom (HPV). BiH spada u zemlje sa velikim brojem novozaraženih ovim oblikom karcinoma, a prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) čak 12 odsto smrtnosti kod žena je izazvano  karcinomom grlića materice.

Piše: Snježana Aničić Petković; Naslovna fotografija: Amel Uzunović – Fotobaza.ba

Skoro svaki slučaj raka grlića maternice može biti spriječen redovnim skriningom grlića (PAPA test) i HPV vakcinacijom, a ako se otkrije u ranoj fazi rak grlića maternice se može izliječiti. HPV virus se najčešće prenosi seksualnim kontaktom. Riječ je o izrazito zaraznom virusu, a većina ljudi se zarazi do srednjih godina života. Veliki broj infekcija se dešava već u prvoj ili drugoj godini nakon stupanja u seksualne odnose. Važno je naglasiti da HPV infekcija ne pogađa samo osobe koje su imale više seksualnih partnera, dovoljno je imati jednog partnera.

Prema podacima Evropskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC), vakcinacija protiv HPV-a preporučuje se kao rutinska imunizacija djece u dobi od devet do 14 godina, u zavisnosti od zdravstvenih politika pojedinih država članica Evropske unije. Tzv. „catch-up” vakcinacija, odnosno naknadno vakcinisanje osoba koje nisu primile vakcinu u preporučenoj dobi, moguća je do 26. godine života. U nekim zemljama, poput Austrije, ovaj prag je produžen i do 30. godine života.

Međutim, stanovništvo u BiH je nedovoljno informisano o samom značaju HPV vakcine. Iako je nauka jasna da vakcina štiti, većina građana se vodi dezinformacijama. Tek sedam odsto djevojčica do 15 godina primilo je prvu dozu zbog čega je BiH ubjedljivo na regionalnom dnu.

Epidemiologinja Tamara Nikićević iz Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske je istakla da je u RS do sada vakcinisano oko 3.200 djevojčica i oko 1.130 dječaka, a ukupno je obe doze primilo oko 2.900 dječaka i djevojčica.

Vakcina je u Republici Srpskoj besplatna za djecu i mlade do 18 godina, dok za starije košta 210 KM po dozi. Potrebno je primiti dvije doze. Vakcinacija se obavlja u nadležnim domovima zdravlja i u Institutu za javno zdravstvo. 

Vakcina potrebna i dječacima

Ono što svakako dodatno zabrinjava jeste činjenica da je veoma nizak broj vakcinisanih dječaka. Neke procjene govore da je na prostoru cijele BiH vakcinisan tek jedan procenat dječaka, što je krajnje alarmantno. Dr Nikićević to objašnjava na način da većina ljudi HPV povezuje sa rakom grlića materice od kojeg obolijevaju žene.

„Jasno je da mogu da obole i dječaci. Uglavnom se dječaci smatruje prenosnicima, pa roditelji smatraju da dječaci nisu ugroženi direktno. Oni mogu da obole od karcinoma penisa, usne duplje ili karcinoma debelog crijeva. Da ne govorimo o genitalnim bradavcama koje su u porastu i kojih ima mnogo. Iako nisu kancerogene, ipak je oboljenje koje stvara određene neugodnosti, dugotrajne terapije i vraćaju se često. Tako da uopšte nije opravdano to razmišljanje da dječaci i muškarci samo prenose, već i oni obolijevaju”, govori dr Nikićević.

Da je potrebno što više edukovati i dječake, saglasna je i specijalistkinja pedijatrije dr Adisa Čengić koja napominje da je tu značajna i edukacija roditelja, nastavnika i zdravstvenih radnika.

„Stručnjaci širom svijeta, uključujući SZO i ECDC, preporučuju uvođenje vakcine i za dječake i mlade muškarce. Vakcinacija dječaka, uz djevojčice, ne samo da doprinosi individualnoj zaštiti, već i značajno smanjuje opšteprisutnost virusa u populaciji, što dodatno štiti i nevakcinisane osobe putem tzv. kolektivnog imuniteta”, govori dr Čengić i objašnjava da nijedna od dostupnih vakcina ne liječi već postojeću HPV infekciju te da su dizajnirane da štite isključivo od određenih sojeva HPV-a kojima još niste bili izloženi.

Zbog toga je vakcinacija važna kao preventiva, čak i kod osoba koje su već imale kontakt sa virusom, jer pruža zaštitu od novih, potencijalno opasnih sojeva HPV-a.

Najbolje vrijeme za vakcinaciju djeteta je od devet do 14 godina, jer se pokazalo da organizam najbolje odreaguje u tom periodu, a najdjelotvornija je ako se da prije nego što osoba postane seksualno aktivna. Republika Srpska je u međuvremenu digla starosnu granicu za besplatnu vakcinaciju do 18 godina, ali iz Instituta priznaju da nisu postigli očekivane rezultate.

„Sad smo možda došli i do kontraefekta da mlađi čekaju i znaju da imaju pravo na besplatnu vakcinu do 18. godine, pa malo i prolongiraju. Vakcinacija teče kontinuirano i mnoga djeca između 15 i 18 godina su se javila kad su saznali da imaju pravo na besplatnu vakcinu, ali to opet nije dovoljno i daleko je od preporučenog”, iskrena je dr Nikićević.

Dodaje da su vakcine praćene prije samog puštanja u upotrebu te da studije do sada nisu dokazale loše strane vakcine. Ne preporučuje se davanje u trudnoći, a vakcinacija treba da se odloži i ukoliko postoji neka akutna infektivna bolest, jer imunitet neće odgovoriti na vakcinu.

Dr Čengić takođe ističe da postoje određene situacije u kojima se preporučuje odlaganje ili izbjegavanje primanja ove vakcine.

„Osobe koje su imale alergijsku reakciju nakon prve doze vakcine treba da izbjegavaju vakcinaciju. Alergijske reakcije na vakcine javljaju se veoma rijetko — procjenjuje se da se ozbiljna alergijska reakcija, poznata kao anafilaksija, dogodi otprilike na jednu dozu od milion primljenih vakcina. Zbog toga se vakcine primaju isključivo u medicinskim ustanovama, gdje je moguće odmah pružiti adekvatnu i brzu medicinsku pomoć ukoliko dođe do neželjenog događaja. Jedan od sastojaka vakcine može biti i gljivica iz roda kvasaca, poznatija kao pekarski kvasac. Ukoliko pacijent ima poznatu alergiju na pekarski kvasac, važno je da to unaprijed saopšti ljekaru prije primanja vakcine, kako bi se procijenila sigurnost vakcinacije”, rekla je dr Čengić.

Vakciništu se i stariji građani

Iako se vakcina preporučuje mlađima i onima koji nisu stupili u seksualne odnose, iz Instituta su potvrdili da im sve češće dolaze i stariji građani koji žele da se zaštite. Kažu da su vakcinisali i značajan broj žena starijih od 65 godina, koje su dolazile po preporuci ginekologa zbog promjena koje su već nastale na reproduktivnim organima, te im je preporučena dodatna zaštita.

„Vakcina je preporučena do 45. godine, poslije se smatra da je efekat jako, jako nizak, ali postoji u nekim nižim procentima. Neke osobe smatruju da i taj neki mali procenat ipak nešto znači i žele da se vakcinišu. Mislim da je kovid malo poremetio sva ta razmišljanja o vakcinama. HPV vakcina je veliki iskorak u čovječanstvu, jer je to jedna od prvih vakcina koja štiti i prevenira od malignih bolesti”, poručuje dr Nikićević i dodaje da je dosta i savjesnih roditelja koji su vakcinisali djecu čim je vakcina bila dostupna.

Kada je riječ o FBiH, HPV vakcina je prvo postala dostupna u Kantonu Sarajevo 2022. godine. Prvobitno su osigurane besplatne četverovalentne vakcine za djecu uzrasta od 11 godina. Zatim se vakcinacija proširila i na druge kantone, te se u 2024. ova vakcina nudi u svim kantonima kao izborna, a ne obavezna.

Iz Zavoda za javno zdravstvo FBiH nisu nam dostavili precizne podatke o broju vakcinisanih. Potvrdili su da je vakcinacija HPV vakcinom moguća u svim kantonima za djevojčice i dječake od 13 i 14 godina te da je besplatna.

„Ohrabrujuće je da se bilježi stalni porast u broju cijepljenih. Cjepiva su dostupna u svim županijama, u skladu s potrebama i planovima koje izrađuju županijski zavodi za javno zdravstvo, a prema količinama koje osigurava Zavod za javno zdravstvo Federacije BiH. Do sada je najveći broj datih doza zabilježen u Sarajevskoj županiji, dok je najmanji broj zabilježen u Zapadnohercegovačkoj županiji”, rekao je portparol Zavoda Senad Dorić.

Koje su najčešće dezinformacije?

Informacije o HPV vakcini često se pojavljuju na društvenim mrežama i većinom ne dolaze od provjerenih izvora što stvara dodatni oprez, ali i strah. Najčešće se piše da osobe koje su stupile u seksualne odnose nikako ne treba da prime vakcinu, što je netačno.

„Sve osobe do 26. godine mogu da prime vakcinu što je ujedno i preporuka. Znači, čak i ako su bili u kontaktu sa nekim od tipova virusa HPV, one nisu bile u kontaktu sa svim tipovima, a imamo više tih visokoonkogenih tipova koji su sadržani u vakcini, tako da za njih je jako korisno da prime. Nije dokazano ni da ova vakcina izaziva sterilitet. Vakcina sprečava nastanak bolesti i karcinoma i na taj način omogućuje da se trudnoća normalno ostvari”, jasna je dr Nikićević.

Naša sagovornica dodaje da se u Institutu trude da sve zainteresovane građane informišu što bolje, ali da su svjesni i da internet ima jak uticaj. Napominje da se rado odazovu svim građanima koji ih pozovu ili dođu da se raspitaju o samim prednostima vakcine. Preporučuje da se po savjete dolazi isključivo na stranice zdravstvenih ustanova ili lično od ljekara. Međutim, šta onda kada nemate podršku svog ljekara?

„Možete se vakcinisati i bez podrške svog ljekara. Neshvatljivo je da izostaje podrška doktora, recimo pogotovo ginekologa ako se radi o ženskoj osobi. Ljekari koji prate svoje pacijente znaju koliko ima slučajeva mladih žena sa predkanceroznim promjenama, sa karcinomima i kroz šta sve prolaze tokom liječenja. I kako to može da završi u izvjesnom procentu i smrtonosno. Ne vidim zašto bi ljekar imao nešto protiv vakcine koja dokazano sprečava bolest i smanjuje smrtnost. Mislim da je to u neku ruku preuzimanje velike odgovornosti na sebe, da nekom govorite nešto nasuprot svih studija koje govore da je vakcina efikasna i dokazana”, rekla je dr Nikićević.

Neke manje sredine čak i prednjače po broju vakcinisanih ovom vakcinom ispred većih, urbanijih opština i gradova. Jedna od takvih opština je i Šamac. Dom zdravlja Šamac je u nekim grupama djece postigao zavidne rezultate. Recimo, vakcinisano je 88 odsto djece koje su 2010. godište, te 69 odsto djece koja su 2012. godište. Oni su napravili program u saradnji sa opštinom da se roditeljima šalju pozivi za vakcinaciju. Kada su djeca sa 14 godina dolazila na redovnu vakcinaciju, ponuđena im je i HPV vakcina koja se može primiti istovremeno.

Vakcinacija bitna i za EU

S obzirom na to da BiH teži da u skorije vrijeme postane članica Evropske unije, moraće poraditi i na ovom polju, jer EU želi da zemlje članice do 2030. dostignu broj od 90 odsto djevojčica koje su primile vakcinu protiv HPV-a, kao i da značajno povećaju stopu kada je riječ o dječacima. Ukoliko BiH želi da se približi evropskim zemljama moraće ozbiljnije početi da radi na samoj edukaciji stanovništva. Nedovoljna edukacija je jedan od glavnih razloga zašto je mala zainteresovanost za vakcinu, naročito među dječacima.

Prema podacima zemalja koje imaju tradiciju imunizacije protiv HPV-a, žene koje su primile vakcinu do 18. rođendana imaju čak 90 odsto manje šanse da obole od raka grlića materice. 

U Hrvatskoj je vakcinacija protiv HPV-a, kao i u većini zemalja svijeta, uključujući sve zemlje EU, dostupna već 18 godina. Posljednjih deset godina dio je Nacionalnog programa cijepljenja. Ovaj program uključuje svu djecu od petog do osmog razreda osnovne škole. U Sloveniji je besplatno, dobrovoljno vakcinisanje na sistematskom pregledu u šestom razredu osnovne škole uvedeno još 2009. godine.

Zemlje Skandinavije imaju preko 90 odsto vakcinisanih, a najbolji primjer je Danska koja bi mogla postati prva zemlja na svijetu koja je iskorijenila rak grlića materice, zahvaljujući visokoj stopi vakcinacije protiv HP virusa i efikasnom sistemu skrininga. Prema najnovijem izveštaju Lige za borbu protiv raka, ova bolest mogla bi biti gotovo u potpunosti eliminisana u toj zemlji do 2040. godine.

Prema kriterijumima SZO, bolest se smatra eliminisanom kada je stopa obolijevanja manja od četiri slučaja na 100.000 žena godišnje. Danska se već približila toj granici, a najnoviji podaci pokazuju da je stopa trenutno manja od deset slučajeva na 100.000 žena.

Evropska agencija za lijekove EU je odobrila stavljanje na tržište tri vakcine protiv HPV-a kojima se sprečavaju zaraze glavnim sojevima virusa HPV, odgovornima za rak vrata maternice, a to su: „Gardasil”, „Gardasil 9” i „Cervarix”.

The post Žene i dalje umiru od raka koji se može spriječiti appeared first on eTrafika.

Ispitni rok na ulici i u amfiteatru 7 Oct 5:09 AM (12 days ago)

Nakon gotovo godinu dana blokada fakulteta i studentskih protesta, studenti u Srbiji ponovo polažu ispite. Ispit morala, medijske i političke pismenosti su već položili, i to na ulici. Ali primorani su da se vrate i ispitima u amfiteatru.

Piše: Milica Mihajlović; Foto: Studenti u blokadi Fakulteta političkih nauka

Podsetimo, studentska borba je počela nakon pada nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu, kada je život izgubilo 16 ljudi. Jedina preživela osoba je teško povređena. Za pad nadstrešnice još uvek niko ne odgovara. Na dan tragedije, prvog novembra 2024. godine, predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić rekao je da taj deo nadstrešnice jedini nije rekonstruisan, što se pokazalo kao netačno. Otpočeli su komemorativni minuti ćutanja na raskrsnicama i ispred institucija širom Srbije. Prilikom jednog odavanja počasti žrtvama kod Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, studenti tog Fakulteta su napadnuti. Tada su počele studentske blokade i protesti širom Srbije.  

Tokom meseci borbe, studentski pokret postao je jedan od najvažnijih političkih aktera u Srbiji. Studenti su, između ostalog, organizovali šetnje kako bi probudili i manja mesta i otrgli ih od apatije i političke nepismenosti. Građani su studente tokom šetnji dočekivali kao oslobodioce, iznosili im i poslednje parče hrane iz kuće. Stotine kilometara su studenti prešli na nogama, a građani im lečili žuljeve i upale, hranili ih i pojili. Međutim, žuljevi mogu da budu izlečeni, ali kolektivna trauma od pada nadstrešnice, ali i drugih zločina režima, može da bude lečena samo na ulici. Ali teško da će ikada biti potpuno izlečena. 

Budio se sloj po sloj društva. Od poljoprivrednika do univerzitetskih profesora, od severa do juga, od učenika do baka i deka – osećao se vapaj. Broj 16 stvara jezu svakome ko ima imalo empatije u sebi. Zato su studenti smatrali da ne treba glumiti privid normalnosti, već da sve mora da stane, uključujući njihovo obrazovanje.

Otkud studenti opet u amfiteatru?

Na tablama blokiranih fakulteta su, umesto gradiva, mesecima bile ispisivane parole. Umesto poziva za studentske razmene, po hodnicima fakulteta bili su plakati. Pojedine prostorije pretvarane su u spavaonice, pa i tavane iz kojih miriše domaća hrana. Studentima su hranu donosili podržavaoci studenata, s obzirom na to da su fakulteti bili njihov dom.

Režim je uvideo predanost studenata, ali i građana koji su im se pridružili u borbi. Zato je ,,udario po džepu” profesore, koji su neko vreme i izdržali bez plata, zahvaljujući različitim fondovima osnovanim tim povodom. Međutim, situacija je postala i neizdrživa i neodrživa, te su ispitni rokovi usledili pod pritiskom.

Ispitni rokovi u „kući demokratije”

„Kuća demokratije”, kako se od milošte naziva Fakultet političkih nauka (FPN) Univerziteta u Beogradu, bila je jedna od istaknutijih ustanova u borbi za demokratsko društvo. Tokom svih meseci protesta, svako je imao svoj zadatak – profesori politikolozi su radili istraživanja, tumačili političku situaciju u medijima, studenti su organizovali proteste, fotografisali ih, komunicirali sa medijima, studenti novinarstva su bili na terenu i izveštavali o pisanju istorije na ulicama.

Ova ustanova neguje buduće stručnjake koji treba da predstavljaju stubove funkcionalnog sistema – politikologe, politikologe za međunarodne odnose, socijalne radnike i novinare. FPN kroz nastavni program pruža uvid u političku situaciju u zemlji i svetu, upoznaje buduće novinare sa različitim formatima i žanrovima. Većina akademaca FPN-a kritički promišlja o onome što vidi, što ne odgovara nijednom autoritarnom režimu. Možda su se baš zato njegovi profesori i studenti više puta našli na meti targetiranja tabloida i vlasti, ili bar u opasnosti, a prilika za tako nešto je bilo i previše.

Nakon meseci borbe, koja se nastavlja uprkos ispitima, čuvena zelena tabla u amfiteatru sada ponovo osluškuje uzdisanje studenata tokom polaganja teških ispita, ili pak radovanje dobrim rezultatima. Ispred studentske službe su opet dugački redovi studenata, nervoznih zbog administrativnih peripetija. Belim hodnicima zgrade odjekuje preslišavanje gradiva, dok se oseća miris kafe na svakom koraku, što je neizostavna stavka svakog ispitnog roka. 

Međutim, iako ovakva atmosfera podseća na uobičajen ispitni rok, od kraja avgusta pa do sada podočnjaci studenata su ipak veći nego ranije. Srazmerno sa podočnjacima raste i briga. Za samo dva meseca, studenti treba da daju desetak ispita, u zavisnosti od godine studiranja i smera. Imaju šest uzastopnih rokova nakon devet meseci pauze od knjige. Bore se za budžetsko mesto, prosek, studentski dom. Danju uče i polažu ispite, a uveče idu na proteste, koji se neretko završe ispred neke policijske stanice zbog hapšenja studenata i drugih demonstranata. Zato je ova sezona ispitnih rokova ipak, verovatno, pobedila u kategoriji stresnih studentskih dana u beogradskoj ulici Jove Ilića.

„Psihički me opterećuje broj ispita koje treba da dam”

Studenti imaju težak akademski zadatak, i to uz oslabljenu kondiciju za učenje. Verovatno i oslabljene radne navike. Međutim, prodekan FPN-a za osnovne studije, Miloš Hrnjaz, kaže da je ovakva organizacija ispita ipak predstavljala najbolje rešenje.

„Odluka o načinu izvođenja ispita je doneta imajući u vidu izuzetno složenu situaciju u kojoj su se univerziteti u Srbiji našli. Veliki broj rokova u kratkom vremenskom roku nije optimalno rešenje, ali je bilo bolje rešenje od postojećih alternativa. Odluka je doneta na Nastavno-naučnom veću, a kao prodekan za prvi stepen studija sam dogovarao sa kolegama konkretne načine izvođenja ispita poštujući pravila akreditacije”, navodi Hrnjaz.

Buduća novinarka i studentkinja ovog fakulteta, Mila Jovanović, kaže da joj ova intenzivna sezona ispitnih rokova teško pada.

„Psihički me opterećuje broj ispita koje treba da dam. Mislim da ovi ispiti, prosto, logistički nisu dobro osmišljeni. Ja vidim da su pojedini profesori stvarno dali sve od sebe da nam olakšaju u smislu smanjenja gradiva, smanjenja predispitnih obaveza, ali je jako loše što je sve tako zgusnuto, da ispiti idu dan za danom. Nemam osećaj više da mogu da odmorim, nego konstantno moram da učim. Ne znam više ni koji predmet da učim dalje, a rokovi su toliko blizu da više i ne znam u kom sam ispitnom roku”, objašnjava Mila Jovanović.

Između indeksa i ulice

Studenti koji su bili aktivni u borbi su se saživeli s ulicom. Navikli su na saborce demonstrante, pa i na opasnost od zastupanja svojih vrednosti u zemlji kao što je Srbija. Protesti su im postali deo identiteta. Nažalost, dan traje samo 24 sata, te je u ovakvoj situaciji teško biti posvećen borbi kao i pre ispita. Zato je očekivan strah od propuštanja koji oseća Mila Jovanović.

„Ako uzmem da spremam neki ispit, plašim se da će doći do iznenadnog protesta ili blokada i ja ne mogu da postignem da odem. Takođe, plašim se, ako se previše posvetim studentskom pokretu, da ću zapostaviti ispite, a stalo mi je do proseka i što bržeg diplomiranja”, objašnjava naša sagovornica.

Čitava ova situacija bi, sigurno, bila još teža ako profesori ne bi imali razumevanja za društveno-politički kontekst. Učenje je kao plivanje – kada se jednom savlada, ne može da se zaboravi. Ali, nakon dužeg perioda bez treninga i vežbe, potrebno je vreme da ponovo postane rutina.

Prema Milinom iskustvu, kriterijum ocenjivanja je prilagođen trenutnoj situaciji.

„Živimo u jednom izopačenom sistemu i neprirodno bi bilo da možemo kao ranije da se fokusiramo na učenje. Mislim da jeste promenjen kriterijum iz većine predmeta, a da iz onih iz kojih nije, to je prosto zato što je gradivo takvo da ne može da se prilagodi. Mislim da profesori stvarno daju sve od sebe da pomognu i da nam olakšaju, a onda kada možda nisu popustili, da nije njihova krivica, nego da prosto tako mora, jer ne može ni gradivo tek tako da se sažme, niti mi možemo da vratimo godinu koja je za nama, a koja apsolutno nije izgubljena, jer ono što smo radili na blokadama je mnogo važnije od bilo kog ispita”, smatra studentkinja FPN-a.

Na pitanje da li je zadržavanje ili spuštanje kriterijuma ocenjivanja bila kolektivna ili individualna odluka, prodekan FPN-a, Miloš Hrnjaz, kaže da to nije teren za dogovore.

„Ne može se dogovarati kriterijum ocenjivanja. O tome odlučuje svaki nastavnik pojedinačno, s tim što i sada i u ‘redovnim’ okolnostima, prodekan za osnovne studije prati stepen prolaznosti na ispitima i prosečne ocene”, navodi Hrnjaz.

Maraton ispita ili status mirovanja

Razume se da više od 10 ispita, koji treba da se polože u šest ispitnih rokova, i to za samo dva meseca, nije lak zadatak. On studentima može da škodi i psihički i fizički. Ishod ovog ispitnog maratona će studentima, pogotovo iz provincije, odrediti dalji tok života. Iako zvuči dramatično, od uspeha na ispitima zavisi pravo studenta na studentski kredit ili stipendiju, mogućnost stanovanja u domu, pa samim tim lični, ali i porodični budžet. To je opterećenje čak i u regularnim okolnostima, a kamoli u vanrednim.

Olakšavajuća okolnost je što je studentima omogućeno da podnesu zahtev za status mirovanja, što im daje bar neku mogućnost izbora. Na taj način će „zamrznuti” godinu i sačuvati svoja budžetska mesta, ukoliko ih već imaju.

Ovu mogućnost je izabrao student smera Međunarodni odnosi na FPN-u, Boris Dojčinović.

„Tu odluku sam doneo delom zbog finansija, pošto sam ja samofinansirajući student. Drugi deo ticao se nepoverenja prema vlasti i onoj priči oko povrata školarine. Ja sam muzičar, završio sam srednju muzičku i to mi je do početka blokada bio posao kojim sam se finansirao. Kako su krenule blokade, stavio sam to po strani jer sam se posvetio protestima. Radio sam samo onoliko koliko mi je trebalo da se ‘skrpim’, a najveći deo svog vremena posvetio sam upravo ovoj borbi. Mislim da, kada su u pitanju život i ljudi, nema mnogo izgovora. Da sam ja spletom nesrećnih okolnosti bio pod nadstrešnicom, ne bi mi ništa značio taj novac. Bio bih usmrćen od strane nečijeg nemara i nečije strasti za punjenjem sopstvenog džepa”, objašnjava student Dojčinović.

Među studentima vladaju različita mišljenja po pitanju održavanja ispita. Pitanje vrednosti je takođe Borisa odvratilo od toga da u ovom periodu polaže ispite.

„Zagovornik sam toga da ako se borimo, borimo se do kraja i da ne treba da podležemo nekim konformističkim zamkama. Samim tim smatram da bi bilo malo nezahvalno da nakon takvih stavova ispadnem licemer i izađem na ispite. Naravno, to ne znači da osuđujem bilo koga ko je rešio da izlazi, jer svako naravno ima drugačije situacije, kako i finansijske, tako i generalno životne. Razumem svakoga ko je morao i izašao na ispit i možda bio prinuđen da više stvari radi odjednom. Ipak, priroda mog posla je takva da ja uvek mogu da zasviram i zaradim”, kaže Boris Dojčinović.

Prema podacima koje je eTrafika dobila od prodekana FPN-a Miloša Hrnjaza, status mirovanja izabralo je pet odsto studenata FPN-a.

Targetiranje prisutno i tokom ispita

Beogradska adresa Jove Ilića 165, predstavlja akademski dom nekih često viđenih lica na Informeru i drugim glasilima režimske mašinerije. Kao da je u tim „redakcijama” plavi logo FPN-a, sa akronimom na ćirilici, znak da je vreme za spinovanje. Ko bi rekao da će se budući državnici, novinari, politički analitičari, toliko zameriti ovim glasilima samo zbog korišćenja svog građanskog prava na protest?

Tako, verovatno, student Pavle Cicvarić, nakon što je putem Informera saznao da mu se sprema ubistvo, prema navodima člana Glavnog odbora vladajuće Srpske napredne stranke Siniše Vučinića, treba da se brine o ispitima i prikupljenim ESPB bodovima. Treba mirno da ode pred onu zelenu tablu u amfiteatru i popunjava odgovore na ispitna pitanja. To ove ispitne rokove čini još težim.

U sezoni ispitnih rokova nije targetiran samo ovaj student, već i profesor FPN-a Dušan Spasojević. Profesoru Spasojeviću posvećen je deo emisije Centra za društvenu stabilnost, organizacije bliske vladajućoj partiji, gde se navodi da on na predavanjima „vrši političku agitaciju” i da je „umešan u nasilne proteste”. 

S obzirom na to da Srbijom vlada atmosfera nasilne osvete prema političkim neistomišljenicima od strane režima, ovakve optužbe nisu nimalo naivne. Prof. dr Spasojević za eTrafiku kaže da nije očekivao ovakvu situaciju.

„Nisam ovo očekivao, zato što su oni na vlasti nekako targetirali neke ljude koji su im do sad bili uobičajena meta, koji su nekako više politički angažovani od mene, tako da mi je u tom kontekstu cela ta stvar bila iznenađenje. Već sam imao neke komentare, nekoliko puta je Vučić komentarisao neke moje izjave, tako da razumem da sam im na nekom radaru, ali nisam očekivao tu vrstu pažnje”, navodi Spasojević.

Umesto da razmišlja isključivo o održavanju i organizaciji ispita, naš sagovornik ima dileme po pitanju odlaska na javna mesta. Kako navodi, dobijao je i „neprijatne” imejlove.

„Srećom, još uvek nismo ništa počeli da menjamo u našim životima. Samo je činjenica da počneš da razmišljaš o tome da li je u redu da se ide na neki koncert ili na neku utakmicu ili na neko javno mesto. Dobijao sam mejlove koji nisu pretnja, ali su neka vrsta kritike ili nečega između, što je produženi efekat emitovanja takvih emisija”, kaže profesor Spasojević za eTrafiku.

Usled svih okolnosti, povratak profesorskim obavezama opisuje kao neobičan.

„Jako je neobična situacija. Mi smo zapravo proveli poslednjih deset meseci manje-više na fakultetu i oko fakulteta sa studentima, sa građanima, sa zajednicom oko našeg fakulteta, ali zapravo nismo radili one stvari zbog kojih smo tamo inicijalno došli. I sad iz jedne vanredne, skoro revolucionarne situacije, treba da pređemo u neku svakodnevicu, što je jako čudan osećaj. Imali smo dosta i moralnih i etičkih dilema oko toga da li treba da započinjemo nastavu i da li treba da uopšte držimo ispitne rokove, ali je većina profesora glasala za to, a na kraju krajeva deluje i da je većina studenta prihvatila tu ideju, što je onda nekako olakšalo taj proces da vi ne sedite svaki dan i razmišljate da li je to dobro ili ne, već da jednostavno radite stvari koje inače radite. Možda nam neka vrsta normalnosti ili polunormalnosti zapravo pomogne da se makar malo skupi snaga i da se malo povrati ona energija koju smo imali pre nekoliko meseci”, objašnjava naš sagovornik.

Ispiti ne znače kraj borbe

Ovako dugotrajni protesti i istrajni pokreti imaju različite faze razvoja. Iako su se neki možda radovali ispitima, jer su smatrali da će oni odsvirati kraj borbe, studenti „kuće demokratije” su odlučni u tome da nastave borbu.

„Ključ je u saradnji i zajedničkoj borbi studenata i građana. Ono što smo mi nekako, na neki način, i hteli da dostignemo upravo sa onim konceptom zelenog svetla na Vidovdan jeste to da se više društvenih aktera uključi. Dakle, nepravedno je da studenti sami na plećima nose celu težinu borbe, pre svega ako uzmem u obzir iskustvo i godine. Mislim da smo mi samo prvi rekli ono što su svi mislili, a samim tim kasnije smo i dali prostor i ohrabrili druge da kažu svoje mišljenje. Komuniciramo sa građanima i imamo zdrav dijalog”, poručuje student Boris Dojčinović.

FPN očekuje i novu generaciju studenata, u kojoj studentkinja Mila Jovanović vidi potencijal za „osveženje” studentskog pokreta.

„Uzbuđena sam jer će brucoši biti dobro osveženje za studentski pokret. Mislim da je verovatno jako čudno biti brucoš u ovim okolnostima i čudno je primati brucoše na fakultetu u ovim okolnostima, ali nekako osećam da je zajedništvo na FPN-u i te kako prisutno, što je bio slučaj i pre blokada”, navodi Mila Jovanović.

Studenti FPN-a, sa kolegama sa ostalih fakulteta, već uveliko stvaraju novu političku atmosferu u Srbiji. Građanima skidaju okove straha. Ostavljaju u amanet budućim generacijama duh otpora i kritičkog mišljenja, koji i treba da vlada na bilo kojoj visokoškolskoj ustanovi, a pogotovo onoj specijalizovanoj za društvene i političke procese. U Jove Ilića 165, sada sede oni koji kroje novu istoriju Srbije, a jednog dana će se o ovoj borbi učiti baš u prostorijama koje su bile sedišta plenuma, donacija namenjenih studentima, ostave transparenata i bedževa. Sve to biće moguće zbog upornosti studenata, i to čak i pored ispitnog maratona, targetiranja i zastrašivanja. Jer, na FPN-u se zna da je čovek „politička životinja”.

The post Ispitni rok na ulici i u amfiteatru appeared first on eTrafika.

Još jedna nagrada za novinarku Milicu Mihajlović 6 Oct 11:16 AM (13 days ago)

Tekstove Milice Mihajlović na eTrafici finansiraju čitaoci kroz pretplate na servisu Patreon. Od početka znamo da taj novac dobro ulažemo jer smo u Milici prepoznali kvalitetnu saradnicu sa kojom želimo nastaviti da radimo, ali i zato što naša publika zaslužuje dublje uvide u studentske proteste, koje im upravo ona omogućava. Zato vas pozivamo da se i vi pretplatite na Patreon i omogućite dalji rad Milici, ali i drugim novinarima eTrafike. 

The post Još jedna nagrada za novinarku Milicu Mihajlović appeared first on eTrafika.

Najveći uspjeh „Književnog kornera” je njegova istrajnost 5 Oct 10:01 AM (14 days ago)

Kako književnost učiniti vidljivom, u društvu koje gubi smisao za dubinu pisanih redova ujedno sa pažnjom za pisanu riječ? Odgovor se može dobiti od ljudi koji stoje iza „Književnog kornera”, događaja čija je namjena promovisati autore, njihov put, inspiraciju i poglede koji im pomažu u pisanju njihovih djela. Otvoreni razgovor sa fokusom na autore, koji nema unaprijed postavljene limite u odabiru tema, glavna je razlika „Književnog kornera” i klasičnih promocija knjiga. 

Piše: Rijad Cerić; Foto: Elvis Ljajić

Književnost sama po sebi se nekako prirodno širi i na druga područja čovjekovih pitanja i zanimanja. U tom procesu, razgovor ljubitelja književnosti može lako prijeći sa fabule i pojedinosti same knjige do filozofskih, geopolitičkih i drugih tema. Tako se otprilike može najbolje opisati „Književni korner”, mjesto gdje se razmijenjuje mišljenje a ujedno i uči kroz formu književnosti.

„Književni korner smo osnovali Goran Vrhunc i ja prije otprilike dvije i pol godine. Krenuli smo tako što smo organizovali jedno druženje za svjetski dan poezije 23. marta. Kako znamo da se mnogo ljudi iz književnih voda obraduju kada ih se neko sjeti, odlučili smo da probamo da organizujemo nešto gdje bi se pisci okupljali i na tim druženjima smo uvijek planirali da predstavimo jednog autora ili autoricu”, govori nam Elvis Ljaljić, jedan od organizatora „Književnog kornera”.

Elvis i Goran čine stubove „Književnog kornera”. Obojica imaju veoma jaku poveznicu sa pisanom riječju, što je svoj vrhunac dobilo u stvaranju književnog događaja. Elvis je trenutno na doktorskom studiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje se bavi istraživanjem kolektiva kao lika u bosanskohercegovačkoj drami, a Goran je jedan od glavnih urednika regionalnih zbornika poezije i proze „Bundolo offline”.  Goran je dobitnik Pohvalnice 2021. godine, koje u Hrvatskoj dodjeljuje Hrvatsko književno društvo, za knjigu „Ranjeni golub iznad sarajevskih bara”. Tu su i prva nagrada Sedmog međunarodnog festivala za decu, srednjoškolsku, studentsku omladinu do 30 godina „Duško Trifunović” u Novom Sadu, kao i prva nagrada Četvrtog međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Janoš Siveri”. Elvis je osvojio treću nagradu na sedmom West Hercegovina Fest za kratku priču „Jagode”, te Preporodovu nagradu „Alija Isaković” za najbolji dramski tekst.

U samim počecima bilo im je nemoguće predvidjeti reakcije ljudi na ovaj događaj. Ipak, vremenom se ispostavilo da postoji potreba za ovakvom vrstom okupljanja, što je bio dovoljan razlog za nastavak rada. Kroz učlanjenje u kulturno-umjetničko društvo „Željezničar” uspjeli su riješiti problem prostora, jedan od glavnih izazova organizacije. Tada počinju sa događajima na sedmičnoj razini, što im je oduzimalo mnogo energije. Danas rade tako što imaju spisak gostiju za narednih šest mjeseci, što im ostavlja više vremena za pripremu.

Biranje gostiju na „Književnom korneru” je poseban dio organizacije događaja. To su ljudi koji su im zanimljivi, kao ličnost ili autori književnih djela. Problem predstavlja to što mogu pozivati samo lokalne autore jer nemaju budžet kojim bi pokrili troškove dolaska književnika iz drugih sredina ili država. Sama činjenica da se „Književni korner” zasniva isključivo na volonterskom radu je ono što ga dodatno obogaćuje.

Kako nam Elvis pojašnjava, jedno vrijeme su sarađivali sa PEN centrom, organizacijom koja zauzima bitno mjesto u bh. kulturi.

„Oni su davali honorar gostima, jer je PEN i prije imao projekt u kojem se razgovaralo s autorima, mi smo nekako u tom periodu pokušali to da objedinimo. To su jedini plaćeni honorari za naše goste. Mi nemamo honorara za ovo što radimo i sve je to dobro dok ne moramo plaćati prostor. Sad imamo dogovor s Centrom za kulturu mladih u Jelićevoj. Dva puta mjesečno, u terminu koji je obično od 18 sati, oni nam ustupe prostor, tj. svoju galeriju”, objašnjava Elvis.

Događaje poput „Književnog kornera” je danas nemoguće zamisliti bez prisustva na društvenim mrežama i internetu generalno. Elvis nam tvrdi da, unatoč negativnih utjecaja koje su sa sobom donijele društvene mreže, ipak postoji i druga strana.

„Neke od gostiju sam otkrio čitajući ih na Facebooku, posebno pjesnike i to je sa te strane super. Sa druge strane, mislim da je to i razlog zbog čega manje ljudi dolazi na ovakve događaje, jer se ljudi oglase na društvenoj mreži, dobiju neki ‘feedback’ i bude im to dovoljno. Čini mi se da je internet, govoreći sada kratko o društvenim mrežama, doveo do toga da ljudi nemaju dovoljno koncentracije da se fokusiraju na duge forme. Zato su pjesme i kratke priče možda popularnije sada nego ikada prije”, govori Elvis Ljaljić.

Naš sugovornik je od samih početaka „Književnog kornera” bio primoran da balansira između uloge urednika, književnog kritičara, pa sve do pisca i organizatora. Kako nam pojašnjava, rezultat svega toga je nedostatak vremena. Ipak, od svega što su do sada radili vezano za „Književni korner”, ističe da bi mijenjao samo tempo koji su imali u počecima organizovanja događaja.

„Pokušavali smo s vremenom naći termin koji više odgovara ljudima, računajući da ako ga stavimo u osam, ljudi će otići kući, malo se odmoriti i onda se vratiti. To se ne događa. Ljudi kada idu kući, jako se teško natjeraju da izađu ponovo. Pa smo probali i u pet, računajući da će ljudi izaći na kafu negdje, pa navratiti. Ali ništa se nije promijenilo. Osim kad je Ramazan, zbog iftara, termini uopšte ne igraju ulogu. Uglavnom nam dođe otprilike između 10 i 15 ljudi. Nekad smo imali par događaja gdje je bilo baš puno ljudi, imali smo jedan gdje nije došao niko, ali smo i njega održali”, govori Elvis Ljaljić.

Zbog činjenice da kultura na našim prostorima nije primarna, medijska popraćenost ovih događaja je selektivna. Mediji u Bosni i Hercegovini i na prostoru bivše Jugoslavije više pridaju pažnje drugim, a manje umjetničkim sadržajima. Ipak, najveći uspjeh „Književnog kornera” je taj što on još uvijek traje.

„Entuzijazam je glavni pokretač ovog događaja i svi mi smo se složili da ćemo prestati sa ovim kada zadovoljstvo preraste u ‘srklet’. U ovom trenutku intenzivno razmišljamo da promijenimo formu, ali sve to je još uvijek na nivou razrade”, govori nam za kraj Elvis Ljaljić.

Pogriješili bismo ako bismo ovaj događaj mjerili brojem posjetitelja, a ne stepenom posvećenosti pisanoj riječi. Iako je često slika našeg društva predstavljena na drugačiji način, „Književni korner” nam govori da postoji potreba i publika koja žudi za smislenim sadržajem. Ova priča sama po sebi nije samo još jedan u nizu događaja, već odraz želje za stvaranjem žarišta razmjene ideja.

The post Najveći uspjeh „Književnog kornera” je njegova istrajnost appeared first on eTrafika.

Rana intervencija dovodi do najboljeg napretka 1 Oct 11:35 PM (17 days ago)

Slobodanka Radukić Vučić iz Banjaluke majka je trogodišnjeg dječaka. U drugoj godini njegovog života primijetila je da zaostaje za vršnjacima. I sama zdravstvena radnica, odlučila je da ne čeka predugo, znajući da je bitno reagovati na vrijeme. Iako su ljudi iz okruženja govorili da problem ne postoji, primjećivala je da komunikacija nije na nivou na kojem bi trebalo da bude.

Piše: Snježana Aničić Petković; Naslovna fotografija: Alma Hasanović – Fotobaza.ba

Objašnjava da joj je bilo jasno da u pitanju nisu tvrdoglavost ili karakter, nego da tu ima nečega više. Na kraju, pregledi su utvrdili da je riječ o specifičnom poremećaju razvoja govora i jezika.

„Krajem prošle godine je krenuo u jaslice i pustila sam da vidim kako će napredovati s obzirom na to da je u vršnjačkoj grupi. Mislila sam da će vršnjaci malo ‘pogurati’ njegov napredak i razvoj komunikacije. On se nama jeste obraćao, ali su to bile kratke riječi. Nije uopšte bilo pretjeranog fonda riječi, a rečenica nikako”, prisjeća se.

Na redovnoj kontroli kod pedijatra, odlučila je da zatraži uputnice za detaljnije preglede. Kako kaže, Centar za zaštitu mentalnog zdravlja bio im je jedini logičan izbor. Ubrzo su dobili uputnicu za logopeda i psihologa.

„Nakon što smo dobili termin, javili su nam da moramo malo sačekati jer se otvara novi centar. Tada nismo najbolje znali o čemu se radi. Riječ je o Centru za majku i dijete, rani rast i razvoj. Prvo je imao procjenu psihologa, gdje su potvrđene moje sumnje. Utvrđeno je da ima kašnjenja. Poslije toga su radili na tome da utvrde koliko je to kašnjenje i u kom stepenu, koji je nivo razumijevanja djeteta, jer nema psiholoških tretmana za djecu. Isto nam je potvrđeno i kod logopeda, pa su nam predloženi tretmani sa defektologom”, govori Slobodanka.

Fokus treba da bude na potrebi djeteta, ne na dijagnozi

Djeca sa poteškoćama u BiH i njihovi roditelji, suočavaju se sa nizom problema i nivoa diskriminacije. Trenutno, fokus je na djetetovoj dijagnozi, a ne na ličnom interesu i potrebama djeteta, čime bi se poštovala njegova ljudska prava. Iako se čini da socijalne reforme nisu visoko na listi prioriteta, one to svakako moraju da budu, ako se uzme u obzir da BiH želi članstvo u EU. 

Kao država potencijalna članica EU, BiH je obavezana da temeljno poboljša svoj zakonodavni i institucionalni okvir ključnih prioriteta, a među njima je i unapređenje i inkluzija ranjivih grupa. Evropski parlament je jasan, želi društvo u kojem su prava svih građana zaštićena i u kojem nema diskriminacije, i zbog toga se prava osoba sa bilo kakvim poteškoćama smatraju pitanjima ljudskih prava.

Među 14 ključnih prioriteta koje BiH mora ispuniti za članstvo u EU su poboljšanje zaštite i uključivanje ranjivih grupa. Između ostalih, tu su i djeca sa poteškoćama i invaliditetom. Svim građanima treba osigurati jednaka prava bez ograničavanja po bilo kojem osnovu te omogućiti aktivno i neometano učešće u društvu.

Međunarodni i EU instrumenti postaju veoma značajna dokumenta koji primoravaju države potpisnice, kroz pravno obavezujući karakter, da uvedu mjere koje promovišu i garantuju ljudska prava bez diskriminacije. Ove mjere uključuju antidiskriminatorno zakonodavstvo, pristupačnost fizičkom okruženju, uslugama, zapošljavanju, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, rehabilitaciji, kulturnom životu i drugo. Kada je BiH u pitanju, osobe sa poteškoćama su često marginalizovane i doživljavaju isključivanje iz društva, upornim postojanjem određenih barijera i diskriminacije koje im ne dozvoljavaju da budu u potpunosti društveno, ekonomski i politički aktivni u društvu.

Osim moralne obaveze, ulaganja u rano djetinjstvo je i među najboljim investicijama koje BiH može napraviti za svoju budućnost, donoseći ogromne socio-ekonomske povrate ne samo za djecu i njihove porodice, već i za društvo kao cjelinu. Ulaganje u rano djetinjstvo tako postavlja jaku osnovu za razvoj, povećava djelotvornost obrazovnog i zdravstvenog sistema, poboljšava šanse za ekonomsku produktivnost i rast i doprinosi društvu jednakih mogućnosti koje nikoga ne izostavlja.

Centri za rani rast i razvoj nude rano otkrivanje i intervenciju za djecu od najranijeg uzrasta do šest godina. Do sada su sa radom počeli centri u Banjaluci, Vogošći, Doboju i Sarajevu, a planirano je i otvaranje u Prijedoru, Bijeljini i drugim sredinama. Njihovo otvaranje je realizovano uz podršku i pomoć UNICEF-a i EU koja podržava unapređenje socijalne politike u BiH, među kojima je i zaštita ranjivih grupa i jačanje socijalnih usluga čime se BiH usklađuje sa standardima EU. Cilj je jačanje sistema socijalne zaštite, zaštite djece i obrazovanja u BiH, te promovisanje inkluzivnih usluga i sprečavanje institucionalizacije, posebno djece sa invaliditetom.

Centri su garancija da će svako dijete ostvariti pravo na razvoj punog potencijala, te je potrebno da donosioci odluka povećaju ulaganja u djecu. Prema procjeni UNICEF-a, svaka uložena marka u ovaj sektor, četverostruko se vraća društvu, a trošak neulaganja bi državu, u naredne tri decenije, mogao koštati 388 miliona KM. Upravo je UNICEF BiH zaslužan za otvaranje ovih centara. Od njih smo pokušali dobiti više informacija, ali odgovori na naša pitanja nisu stigli. 

Napredak vidljiv

Rana intervencija prilagođava se dijagnozi, a roditelji od početka bivaju uključeni u rad sa interventnim timom, kako bi savladali tehnike i vještine poticanja razvoja djeteta. Nakon toga mogu ih praktikovati svakodnevno, ali i prepoznati razvojna odstupanja.

S obzirom na to da dječak ide u vrtić, Slobodanka naglašava da su im u Centru izašli u susret sa terminima. Dječak dva puta sedmično ide na tretmane sa defektologom i logopedom u trajanju po pola sata. Ostatak vremena su roditelji ti koji moraju da uče sa njim. Trenutno, kao jedini nedostatak smatraju upravo tako kratke termine. Iako je u Centru tek tri mjeseca, napredak je već vidljiv.

„Dijete dok uđe, pozdravi se, skoncentriše na rad, pola sata je već prošlo. Nekada nam se dogode izostanci, pa je dvije sedmice bez tretmana, ali trudimo se da sve nadoknadimo kod kuće. Kao roditelj sam zaista prezadovoljna, djevojke koje rade sa njim su korektne i tu za sva naša pitanja. Vjerujem da bi od značaja bilo i ako bi se radilo u dvije smjene, tako bi veći broj djece uspio dobiti potrebne tretmane”, iskrena je naša sagovornica.

Svjesna je da im je od velikog značaja i to što je po struci fizioterapeutkinja pa ima određeno predznanje koje im uveliko pomaže. U Centru dobijaju savjete i smjernice za rad kod kuće. Dječak nema nikakvih fizičkih oštećenja, uradili su skoro sve preglede, a ostao im je još pregled neuropedijatra.

„Radili smo EEG glave, skrininge sluha, briseve grla i nosa, hormone štitne i sve druge žlijezde i sve je uredno. Jedino je kod senzornog terapeuta zabilježena mala osjetljivost. Još uvijek ga nismo potpuno vakcinisali, da bi neko mogao reći, da je posljedica toga. Upravo zbog toga kašnjenja u govoru, odlučili smo da sačekamo sa vakcinama dok se govor ne razvije”, dodaje.

„Isključili smo sve ekrane”

Slobodanka priznaje da je dječak ranije koristio uređaje. Objašnjava da to nikada nije bilo svakodnevno već kada je sa starijim sinom radila zadaću ili kada su im majstori bili u kući. Sada, situacija je potpuno drugačija. U njihovoj kući, televizor se ne uključuje, a telefoni se ne koriste dok je dječak u blizini. Kako kaže, bitno je da svi doprinesu njegovom što bržem napretku.

„Ponekad pustimo muziku preko zvučnika, jer učimo i kroz muziku. Trudimo se da svi učestvujemo što više u igri kako bi učio. Komuniciramo s njim, počeo je spontano da se igra igračakama, što ranije nije bio slučaj. Sa vršnjacima nema problema, nije asocijalan, ali nije ni previše društven. Trudimo se da više bude okružen djecom i vidimo da nema problem da bude u njihovom društvu. Nije društven kao drugi jer nema razvijenu komunikaciju i ne priča sa njima. Tek je nedavno naučio kako se zove i da ima tri godine. Toliko smo ga učili pred ogledalom da bi shvatio da je to on”, napominje ova majka.

Dodaje da je najbitnije da je napredak vidljiv. Sada zna kako se koja životinja oglašava. Brojeve i slova je znao i prije dolaska u Centar, jer je naučio zahvaljujući igračkama starijeg brata. Slobodanka priznaje da je i ona sigurno griješila u nekim situacijama. Iako se trudila da kod kuće sa njim radi što više, vjeruje da je neke stvari preskočila.

„Ranije je imao i problem da zadrži pažnju, sad se više fokusira. U Centru ne mogu da vjeruju koliko je napredovao za kratko vrijeme. I defektolog i logoped smatraju da će stići svoj uzrast do škole, pa čak i prije ako nastavi napredovati ovim tempom. Čak kažu da bi i za godinu, godinu i po mogao stići svoje vršnjake, ali i da stigne do škole ili sedme godine, ne bi bilo loše. Ovih dana je počeo da ponavlja riječi kada ih čuje, a i razumijevanje je dosta bolje. Najviše ga zanimaju slagalice, igračke sa oblicima, životinje. Voli slagalice i kockice, sve to voli od prvog trenutka jer dosta toga imamo i kod kuće pa mu je zanimljivo”, ponosno govori.

Ističe da su odlasci na tretmane samo ‘kanalisanje’ i detektovanje toga gdje su stigli tokom rada kod kuće. Cijela porodica ima dogovor da su dječak i njegove potrebe na prvom mjestu. Trude se da dosta vremena bude izložen nekoj vrsti učenja.

„Ne možemo ga učiti kroz igru svaki put, ali kroz neke svakodnevne životne aktivnosti ćemo ga učiti (oblačenje, obuvanje, lična higijena). Sve dok mi za dijete obavljamo stvari koje bi i samo moglo, nema koristi i samo mu štetimo. Treba imati vrijeme i strpljenje, ali smo se svi malo osvijestili. Shvatili smo gdje griješili i zato se trudimo da jedni drugima ne zamjerimo ako se nešto nije stiglo, jer se sada zna ko je u fokusu”, govori sa osmijehom.

Riječ o pionirskom Centru

Centar za majku i dijete, rani rast i razvoj radi u sklopu Doma zdravlja Banja Luka i nudi usluge iz oblasti rane detekcije smetnji u razvoju, rane intervencije u razvoju, stimulativnih tretmana u cilju unaprijeđenja razvoja djece, individualne i grupne logopedske, defektološke i psihološke tretmane djece, individualno i grupno savjetovanje roditelja, kao i usluge iz oblasti dječije psihijatrije. Namijenjen je isključivo djeci uzrasta do šest godina.

To je mjesto gdje roditelji čija djeca imaju smetnje u ranom rastu i razvoju mogu na jednom mjestu dobiti sve potrebne usluge. Više nema potrebe za odlaskom kod različitih specijalista na različitim lokacijama, što često dovodi do dodatnog stresa za roditelje i djecu.

„To je period kada se razvoj odvija najintenzivnije, a rana intervencija može napraviti ogromnu razliku u kasnijem životu djeteta. Roditelji mogu doći putem preporuke i odgovarajuće uputnice od strane nadležnih pedijatara sa teritorije grada Banje Luke. Centar je smješten u naselju Starčevica, što takođe nije slučajno – riječ je o jednom  od najmnogoljudnijih naselja s velikim brojem mladih porodica, pa je dostupnost usluga izuzetno važna”, objasnili su iz banjalučkog Doma zdravlja.

U rad Centra su uključeni specijalista dječije adolescentne psihijatrije, psiholog, logoped, defektolog i diplomirana medicinska sestra. Najčešći problemi sa kojima se djeca i roditelji susreću su kašnjenja u razvoju govora, motoričkih vještina, komunikacijskih i socijalnih vještina, pažnje, kao i poremećaji iz pervazivnog spektra.

„O potrebi za jednim ovakvim centrom najbolje govori podatak da je našem Centru, u prvom mjesecu od otvaranja, pruženo preko 700 usluga i obavljeno preko 300 pregleda. Rani razvoj je izazovan period, a rana stimulacija i intervencija dovodi do najboljeg napretka. Otvaranjem ovog Centra, Dom zdravlja Banja Luka potvrđuje svoju posvećenost pružanju kvalitetne, sveobuhvatne i dostupne zdravstvene zaštite najmlađim sugrađanima i njihovim porodicama. Briga o ranom razvoju djece jeste, bez pretjerivanja, ulaganje u budućnost”, dodali su.

Iz Doma zdravlja napominju da roditelji često postavljaju pitanje da li danas ima više djece sa smetnjama u razvoju. Objašnjavaju da je istina da su sada metode procjene preciznije, svijest je viša, i mnogo se više otvoreno govori o tim izazovima.

„Nekada se o tome ćutalo, a pomoć nije bila lako dostupna. Traženje pomoći nije znak slabosti, već odgovornosti, i prema djeci i prema sebi. Zato je važno da rušimo predrasude i ohrabrimo roditelje da potraže podršku kad god osjete da je potrebna”, poručuju iz Doma zdravlja.

Istraživanja su pokazala da djeca koja na vrijeme dobiju usluge Centra, izrastu u socijalne osobe koje imaju razvijene vještine i dobro se snalaze u učenju. 

The post Rana intervencija dovodi do najboljeg napretka appeared first on eTrafika.

Žrtve nasilja imaju zakonsko pravo na lice od povjerenja 1 Oct 1:26 AM (18 days ago)

Iako Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske propisuje da žrtve nasilja u porodici imaju pravo na osobu od povjerenja koje će im biti emotivna i moralna podrška u oporavku od nasilja, mnogi sa tim nisu upoznati. Ovo pravo je posebno značajno jer sam proces prijave i cijeli sudski postupak mogu da traju veoma dugo, što može da bude iscrpljujuće za žrtvu.

Piše: Snježana Aničić Petković; Naslovna fotografija: Svjetlana Panić – Fotobaza.ba

Lice od povjerenja je osoba koju žrtva nasilja u porodici izabere da bude uz nju za vrijeme, prije ili poslije zakonskih radnji i postupaka koje se odnose na nasilje u porodici. To može biti bilo koja osoba koju žrtva odabere, osim učinioca nasilja. Važno je istaći da lice od povjerenja nije pravni zastupnik žrtve, ne može da utiče na iskaz, daje pravne savjete ili je zastupa. Ona je tu isključivo kako bi se žrtva osjećala bezbjedno od momenta prijave nasilja do okončanja postupka.

Osim članova porodice, prijatelja ili drugih osoba u koje žrtva ima povjerenja, podršku može da pruži i neko iz nevladinih organizacija ili predstavnik neke institucije. Sudski postupci su posebno traumatični za žrtve i tu veliku ulogu igra lice od povjerenja.

Subjekti zaštite od nasilja u porodici su dužni da omoguće žrtvama da koriste ovo pravo. Tu se prije svega misli na policiju, tužilaštvo, centre za socijalni rad, nadležni sud i zdravstvene ustanove.

Pravna savjetnica Fondacije „Udružene žene” Magdalena Prišić objasnila je da lice od povjerenja ne treba da se najavi ukoliko dolazi u instituciju u pratnji žrtve nasilja niti je potrebno da ima neku potvrdu za to.

„Žrtve često ne znaju za lice od povjerenja. Rijetko ih i same institucije upoznaju sa tim pravom. Neki od zaposlenih u policiji i tužilaštvima nemaju senzibilitet, ili jednostavno ne poznaju Zakon kojim je to propisano, a često nemaju ni kapacitete za to. Lice od povjerenja nije integrisano u druge zakone, što je takođe jedan od problema. Moje mišljenje je da je bolje da lice od povjerenja bude neko iz NVO nego član porodice, jer je osoba iz NVO objektivnija, a žrtvi je često lakše da se otvori nekome koga ne poznaje”, rekla je Magdalena Prišić.

Iz Fondacije su poručili da im se javlja dosta žena koje su žrtve nasilja te da bi voljeli da imaju više zaposlenih kako bi se svima mogli jednako posvetiti. Ukoliko žrtva nema povjerenja u policiju, može se obratiti i Fondaciji koja im je na raspolaganju za podršku i pravne savjete.

Nasilje u porodici je problem koji se tiče cijelog društva. To nije i ne smije biti problem koji ostaje u četiri zida. Empatija i podrška često izostaju uz izgovor „da nas se ne tiču tuđi problemi”. Građani se lako odlučuju da ne prijavljuju nasilje kojem svjedoče, iako su zakonski obavezni da to urade. Svako ko ima saznanja o nasilju, dužan je da o tome obavijesti institucije. 

Prijavi nasilje policiji na broj 122, SOS liniju 1264 (Republika Srpska)

ili 1265 (Federacija BiH).

Najčešći razlozi zbog kojih žene ne prijave nasilje su finansijska zavisnost, briga za djecu i vjerovanje da će se nasilnik promijeniti, ali i manjak povjerenja u institucije koje treba da ih zaštite.

Nažalost, život u tradicionalnom društvu je takav da većina krivi žrtvu za nasilje koje se dogodilo. Obično vlada mišljenje da je žrtva nešto učinila čime je izazvala nasilnika. Posljednjih godina, organizacije civilnog društva u BiH se zalažu za uvođenje femicida u krivične zakone, kao zasebnog krivičnog djela, ali nadležni za to nemaju sluha. U prosjeku, u Bosni i Hercegovini svake godine bude ubijeno deset žena. Počinioci su uglavnom njihovi partneri koji su već ranije prijavljivani policiji zbog nasilja u porodici.

The post Žrtve nasilja imaju zakonsko pravo na lice od povjerenja appeared first on eTrafika.

Pravda povezuje eko aktiviste i rudare 25 Sep 4:25 AM (24 days ago)

Zatvaranje javnih rudnika i otvaranje privatnih, uz nepovoljne koncesije, uništavanje okoliša i kršenje radnih prava rudara su pojave koje prate energetsku tranziciju u Bosni i Hercegovini i ostalim balkanskim zemljama.

Piše: Alena Beširević; Naslovna fotografija: Svjetlana Vasić

O ovim temama diskustovali su rudari, sindikalisti, aktivisti za zaštitu okoliša i građani iz 18 zemalja svijeta, tokom Zbora sredinom septembra. Zbor je simbolično održan u Brezi, gradiću koji se od 1907. godine razvijao oko rudnika. Industrija i ekonomija ove opštine udaljene dvadesetak kilometara od Sarajeva, tradicionalno se oslanja na Rudnik mrkog uglja „Breza”, koji trenutno zapošljava oko 800 ljudi. Zbor je održan na prostoru nekadašnjeg gradskog bazena izgrađenog od doprinosa rudara. Bio je to prvi olimpijski bazen u BiH i predstavljao uspjeh kolektivnog rada i solidarnosti.

„Bazen je napravljen doprinosima naših djedova koji su radili u našem rudniku, u kom ja i dan-danas radim. Bazen je danas u stanju ovakvom kakvom jeste, ali se nadamo da će ponovo oživjeti”, naveo je Admir Selimović, predsjednik Skupštine samostalnih sindikata rudnika FBiH.

Rudnici u BiH smatraju se najopasnijima u Evropi. Uprkos tome, ovdje rudari i dalje svakodnevno silaze u jamu kako bi opskrbili energetska postrojenja. U emotivnom govoru, Admir je sažeo iskustvo života brojnih porodica koje žive od rudarstva.

„Nastojeći zgrabiti bolje živote, mi ovdje svi, s koljena na koljeno, moj djed, moj otac, pa danas ja (nadam se da neće moj sin), postajemo kopači u državnim rudnicama gdje stvaramo svoju egzistenciju. Za to vrijeme su rudarske žene, živeći u stalnom i opravdanom strahu od strašnih vijesti iz rudničkih jama, bile prinuđene preuzeti većinu poslova, pritom radeći i sve ostale poslove koje im je po rođenju dodijelilo surovo patrijarhalno društvo. Nerijetko su postajale udovice. Nakon što bi se sinovi ženili, majke bi prokletstvo ‘rudareve žene’ predavale svojim snahama i tako do dana današnjeg”, kazao je Selimović.

Osim uslova rada koje odlikuju nedostatkak modernizovanih tehnologija za ekstrakciju, sigurnosni rizici i niska primanja, rudarima u Federaciji BiH se uz platu ne uplaćuju doprinosi za zdravstveno i penziono osiguranje. Po tom osnovu je Rudnik mrkog uglja „Breza”, koji je od 2010. u koncernu Elektroprivrede BiH, sa dugom od 137 miliona KM, treći najveći dužnik u Federaciji BiH. Osim toga, proizvodna cijena uglja u rudnicima u Federaciji BiH manja je od prodajne, koju određuje vlasnik, ujedno i kupac — Elektroprivreda BiH. Ovi uslovi koje je nametnula Elektroprivreda BiH, u skladu sa odlukama Vlade FBiH, rudnike guraju ka sigurnom finansijskom ambisu.

„Najbolji primjer su naše kolege iz Zenice, koji su jednostavno ostali bez ičega, dok je vlasnik kapitala svojim mjerama, radnjama i ponašanjem doveo ljude u bezizlaznu situaciju”, naveo je Senad Sejdić, predsjednik Sindikata RMU „Kreka” iz Tuzle.

Za dugove, proizvedene ovim politikama, danas se umjesto stvarnim vlasnicima krivica obračunava rudnicima.

„Cijena uglja koju godinama plaćaju rudnici određuje se prema odluci vlasnika. Budući da je ta cijena mizerno niska, vlasti kažu: ‘Ne možemo poslovati, ne možemo plaćati poreze i doprinose’. Pa donose odluke koje dodatno opterećuju rudnike. Tko još može raditi pod tim uvjetima? Čak i pekara danas ne može poslovati ako ne plaća poreze i doprinose”, navodi sindikalac iz Tuzle.

Uporedo s tim, vlasti u Bosni i Hercegovini potpisuju strateška dokumenta koji pretpostavljaju energetsku tranziciju, odnosno postepeno udaljavanje od uglja kao energenta i prelazak na obnovljive izvore energije. Ovo se često u rudarskim krugovima prevodi, možda i opravdano, s obzirom na primjer zatvaranja jame Raspotočje u Zenici, kao zatvaranje rudnika. Pošto nema konkretnih planova i strateških projekata koji bi mogli obezbijediti stabilnost energetskog sektora kao ni alternative za upošljavanje rudara, prirodno se nameće pitanje o tome šta bi zatvaranje rudnika značilo za Brezu.

„Rudarenje je u Brezi kroz godine postalo način življenja i funkcionisanja. Jedan od većih problema za lokalnu zajednicu predstavljalo bi zagrijavanje domaćinstava. Pošto Breza nema kolektivno riješeno pitanje grijanja, naši građani bi imali problem sa prelaskom na alternativne izvore grijanja, što bi proizvelo ogromne troškove za njih. Lokalna zajednica u Breze se godinama gradila uz rudnik i pored rudnika, pa na takav način je potrebno i izlaziti iz istog. Dakle potrebno je vrijeme, novac, te jasan i precizan dugoročni plan za sve naredne faze”, objašnjava predsjednik Skupštine sindikalne organizacije Rudnika mrkog uglja „Breza” Armel Jekalović.

U koncernu Elektroprivrede BiH nalazi se sedam rudnika, dok su dva u vlasništvu Elektroprivrede Republike Srpske. U rudnicima koncerna u Federaciji BiH, prema navodima generalnog direktora EPBiH Sanela Buljubašića, radi 5.120 radnika. RiTe Ugljevik i RiTe Gacko, u vlasništvu ERS-a, ukupno imaju oko 4.000 zaposlenih, ali ne postoje podaci o tome koliko je radnika zaposleno samo u rudnicima. Iako su rudari ti koji silaskom u jamu održavaju postojeći energetski sistem, o planovima tranzicije i njihovoj sudbini niko ih ne obavještava.

„U Bosni se stalno mijenjaju vlasti, niko ne pravi strategiju toga, niko nama ne prezentuje informacije o planovima. Nama se jednostavno servira da oni potpisuju tamo neke deklaracije”, govori Sejdić.

Planovi javnih preduzeća, prvenstveno Elektroprivrede BiH, za realizaciju projekata u oblasti obnovljivih izvora energije, koji bi zamijenili ugalj, nisu ostvareni ili kasne. Umjesto izgradnje održivih energetskih pogona u javnom vlasništvu, ovi projekti su prepušteni velikim korporacijama, često stranim, i manjem broju tajkuna bliskih vlastima. I rudari i aktivisti se slažu da su planovi vlasti neodrživi, neprecizni i da dovode do stihijskog urušavanja rudnika s ciljem privatizacije zajedničkog dobra.

„Mi vidimo obnovljive izvore energije i da se to dešava, ali kako ću ja preći na obnovljivi izvor ako ja nisam vlasnik toga? Država nije vlasnik toga što oni nama nude i pričaju. Dolaze Kinezi i oni će biti vlasnici, a mi ćemo svoje ovo što imamo zatvoriti”, pojašnjava Sejdić.

Uporedo sa kolapsom rudnika čije posljedice podnose rudari, radnici i ljudi okupljeni oko rudarskih zajednica, u BiH se otvaraju privatni rudnici.

„Dok imamo probleme sa našim rudnicima, sa funkcionisanjem, platama radnika ili nedovoljnim količinama uglja u rudnicima, u posljednje četiri godine su otvorena tri nova rudnika uglja: Medna, Bistrica, Bukova Kosa. Po zadnjim informacijama, sprema se još jedan rudnik kod Novog Grada pa ćemo imati taj kontinuitet svake godine po jedan. Ugalj se kopa, privatnik kopa, prodaje i radi sa njim šta hoće. Iz Ugljevika, iz Gacka stižu informacije da fali uglja. Sindikati kukaju, mi to više ne možemo slušati jer se ništa ozbiljno po tom pitanju ne poduzima. Imali smo naš Ugljevik kop, nekom smo ga dali i sad smo to kupili. Imamo sad invaziju solarnih i vjetroelektrana. Dodjeljuju se koncesije i šakom i kapom — privatnicima. A ti isti privatnici nisu obavezani da 20, 30, 50 posto električne energije koju sutra proizvedu ostave u ovoj zemlji”, naveo je Vladimir Topić iz banjalučkog Centra za životnu sredinu.

Aktivisti za zaštitu prirode koji se bore protiv rudarenja stranih privatnih kompanija u Bosni i Hercegovini podržali su borbu za očuvanje javnih rudnika, koji su i dalje osnovni pokretač energetskog sistema.

„Iako je na prvi pogled izgleda nemoguće, postoje stvari u kojima se mogu složiti i ekolozi i rudari. Pravda je jedna od njih”, kazao je Zoran Poljašević, predstavnik Ekološkog udruženja „Ozrenski studenac”.

Zboru su prisustvovali aktivisti i sindikalisti iz Engleske, Njemačke, Portugala, Španije, Italije, Njemačke, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore kako bi podijelili iskustva. Kristin Štulen, aktivistica i istraživačica iz Frankfurta govorila je o dugotrajnoj borbi protiv rudarenja kompanije RWE, koja upravlja brojnim termoelektranama i rudnicima lignita u Njemačkoj.

„Mislim da postoji pogrešno shvatanje da smo se borili protiv samih rudara uglja, jer ono protiv čega smo se zaista borili bila je kompanija RWE koja nastavlja kopati ugalj u Njemačkoj, iako je Njemačka, pod zelenom vladom, pristala da prestane s ugljem. Područje o kojem govorimo, na kojem su kopali, već je decenijama depopulirano i zapravo nema smisla kopati više ugalj kada to više nije naseljeno mjesto. To je bio razlog za borbu”, navela je.

Alan Mardgam generalni sekretar Udruženja rudara Durhama (Durham Miners’ Association DMA) i bivši rudar u rudniku Vermout, govorio je o privatizaciji energetskog sektora u Velikoj Britaniji koja je bila pogubna za potrošače.

„Izbor Margaret Tačer 1979. godine, započeo je proces privatizacije. Privatizovala je našu elektroprivredu, našu plinsku industriju, našu telekomunikacijsku industriju, našu željezničku industriju, vodoprivredu. Svaka industrija koja je nacionalizirana, privatizirana je pod konzervativnom vladom. Nijedna od njih nije bila uspješna. Uspješno su zaradili mnogo novca za dioničare, ali računi za potrošače, za nas poreske obveznike su apsolutno astronomski. Mislim da plaćamo najviše cijene električne energije u Evropi, jer su zatvorili industriju uglja”, kazao je.

Zbor koji je organizovala platforma „Združeni Balkanski otpor i rad” (ZBOR) je bio mjesto gdje su postavljena suštinska pitanja o budućnosti elektroenergetskog sektora u BiH, ali i načina na koji se tretiraju zajednička dobra zarad kapitala.

„Došli su ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, iz svih krajeva Balkana, iz vrlo različitih oblasti. Oni su sjeli zajedno i zaključili da ne podržavaju tranziciju zato što je nepravedna i da su protiv rasprodaje, privatizacije i uništavanja prirodnih i društvenih dobara”, navela je Svjetlana Nedimović, aktivistkinja i jedna od organizatorica Zbora.

Učesnici Zbora na kraju su usvojili zaključke kojim su stali uz rudare „prihvatajući istorijski dug prema ljudima koji su podigli ovu zemlju”. Kada je riječ o BiH, naglasili su da većina električne energije dolazi od toga što „neko silazi u jamu i kopa”, te da za to mora imati pravičnu naknadu i dostojanstvene uslove uz punu sigurnost na radu. 

The post Pravda povezuje eko aktiviste i rudare appeared first on eTrafika.

Prva žena koja je u Glamoču upalila žmigavac i krenula ka slobodi 11 Sep 10:37 AM (last month)

Šetnja dobro poznatim ulicama i mimoilaženje sa već viđenim ljudima, u malim mjestima predstavlja svakodnevicu. Dok jedan prolaznik drugome izgovara: „Dobar dan”, on i ne sluti da pozdravlja čovjeka koji je nekada činio velike stvari, a danas je zaboravljen.

Tekst i fotografije: Lejla Ćirić

Jedanaest kilometara od gradske graje ne zvuči kao velika udaljenost, ali pedesetih godina prošlog vijeka oni su predstavljali veliki izazov. U selu Glavice, na području opštine Glamoč, u porodičnoj kući Erceg je 1936. godine rođena Dosta.

„Tada su se sva djeca rađala u kućama, a kad dijete malo odraste odmah ide za ovcama. Išla sam u realnu gimnaziju, selo mi je bilo daleko, pa sam dvije godine bila u internatu. Moji su ušli u zadrugu, tadašnju, koja me obećala školovati, ali su slagali, pa sam se vratila u osmogodišnju školu”, govori devedesetogodišnja baka o svojim pubertetskim danima.

Ona je oduvijek bila vizionarka, odbacujući sve predrasude da žena nešto ne može ili ne smije. Nakon prestanka školovanja, Dosta se vraća seoskom životu, sve do 1959. godine, kada donosi odluku o preokretu svoje životne putanje.

„Iz naše kuće trebalo je neko da ide za Srbiju na izgradnju autoputa Niš – Paraćin. Brat je morao da radi oko žita, a mama je negodovala moj najavljeni odlazak, vodeći se seoskom pričom ‘dok žensko ode u svijet krene svašta da radi’. A ja gdje god sam išla mislila sam da ona ide za mnom, toliki sam imala strah. Na kraju sam ipak otišla ta dva mjeseca”, prisjeća se sa osmijehom na licu i sjetom u glasu.

Njen prvi odvažni korak donio joj je veliko zadovoljstvo. Putujući na radnu akciju u Srbiju, zapisivala je sve gradove kojima je prolazila, kako bi porodici i komšijama mogla da prepriča svoje putovanje.

„Iz Glamoča je bilo nas 17, a u tom naselju nas 700 iz svih republika bivše Jugoslavije. Razgraničavali smo cestu, dovozili pjesak, pripremali teren, po cijeli dan smo bili na suncu. Nema posla koji nismo radili. Nadređeni nam nije dao ni da odmorimo, toliko sam bila tvrdoglava da sam mu jedne prilike odgovorila kako nisam došla na prisilni rad, i sada, nakon svih godina, ne znam kako sam se sjetila te riječi – prisilni”, kroz smijeh priča za eTrafiku.

Dva mjeseca radne akcije su bili uslov kako bi Dosta mogla predati zahtjev za posao u tvornici trikotaže u Glamoču, koja je započela sa radom šezdesetih godina.

„Prvi dan sam na posao došla sa štapom od ovaca i postala pletač. Zatim sam radila na modeliranju, kontroli, pa me prebace u računovodstvo, pa na materijalno knjigovodstvo. Kad je Niko Babić došao za direktora, on me prebacio u proizvodnju i postala sam vođa smjene od 30 radnika. Tu sam zaradila penziju”, objašanjava ona sa ponosom, jer su majstori svoje znanje od nje krili, dok je ona išla za njima i upijala svaki njihov pokret.

Radila je punih 16 godina, nakon toga majka joj se razboljela. Njeno liječenje je zahtijevalo česte odlaske za Livno, što je bilo nedostižno za ljude iz sela kojima je i Glamoč bio daleko.

„Zovnula sam komšiju da ju odveze, dala sam mu novčanicu koju smo svi zvali ‘crvendać’. Bilo mu malo, ali ne htjede uzeti više, samo reče da ga više ne zovemo, jer u selu nema dobrog puta, a on neće svoje auto da lomi. Pomislila sam tada kako nas neće više niko vozati, nego ja. Prijavim se za polaganje vozačkog, ja jedina”, slikovito opisuje Dosta Erceg, koja je tako postala prva žena u Glamoču koja je položila vozački ispit i samostalno sjela za volan.

Prva vozačka dozvola izdata od strane SUP-a Glamoč sa ženskim imenom i slikom je njena. Motiv svega bila je majka.

„Nisam dugo razmišljala, bolest moje majke mi je bila pouka. Pomislila sam tada i ti ćeš Dosto, pukao mi je film”, objašnjava pomalo tužno.

Najveća podrška su joj bili roditelji kojima je bilo neizmjerno drago zbog njenog uspjeha, uz dozu straha za već odraslo žensko dijete. Vjerovali su u Dostu jer je uvijek voljela eksperimentisati, dok joj je sjedenje predstavljalo najveću kaznu.

„Na pisti je bila obuka za poligon. Kaže ti meni Živković: ‘Vozi u rikverc dok ti ja ne kažem da staneš’. Vozila sam dok me nije vrat zabolio, noga mi se mahinalno opustila koliko sam se fokusirala da gledam iza sebe, skoči ‘Fićo’ u nebesa, a on se meni smije. Kad smo krenuli prema Livnu, izašli na pravac, naredi on meni da smanjim brzinu, a ja dodajem gas, pa naglo zakoči, a on da će glavom u šoferšajbnu. Znao je da vraćam za pistu, ja sam uvijek bila belaj”, prepičava živopisno anegdotu sa jedne od svojih prvih vožnji.

Proces polaganja je bio isti kao i danas. Prvo je položila testove, zatim vožnju, a cijela obuka koštala je 280 dinara. Instruktor Gojko Živković se nije iznenadio kada je vidio Dostu, jer je poznavao njen temperament i karakter.

„Tog se dana vrlo dobro sjećam, 13. decembar 1975. godine, snijeg u Livnu, a ja taj dan polažem. Imala sam tremu, noga mi je drhtala, a bilo me strah voziti uz brdo. Bog me pogledao kad mi je komsija naredila rutu po ravnici. Kad smo stigli do pumpe gdje sam se trebala okrenuti, meni je od straha cesta izgledala usko i reče mi čovjek iz komisije da može proći kamion, sama sam sebi rekla ako može on, mogu i ja. Na kraju sam auto parkirala dobro kao nikad i položila sam taj dan”, prisjeća se ona.

Logičan slijed je bio da se nakon vozačke kupi auto. Dosta se uputila u Banjaluku, u auto kuću „Šumadija” i kupila svoje prvo auto. Zastavu 750, simbol jugoslovenskih drumova, „Fiću”.

„Kad sam došla u selo, kao da je došao predsjednik. Komšije izlaze iz kuća na put, nose šta je ko imao, kokošija jaja, nema šta mi ne daju, okitilo me pravo”, prepričava prisjećajući se detalja kroz smijeh.

U malom mjestu, tada sa mnogo ljudi, ona nije mogla proći nezapaženo.

„Nikada u selo, a ni iz sela nisam išla prazna, Fićo je uvijek bio pun, vozila sam i muškarce i žene. Nikada nisam doživjela neprijatnu situaciju u Glamoču, kao žena vozač ili nisam obraćala pažnju. Kad dođem kod auto-mehaničara Žole, on odmah moje auto uzme, uvijek sam bila prva kad god dođem i niko se nije bunio što čeka zbog mene”, navodi kako su je muškarci poštovali.

Dosta u „Fići” je bila prava atrakcija. Vozila ga je šest godina, a onda je na red došla Škoda 120 LS.

„Kad sam vidjela Škodu, lijepa mi, a ja objavim oglas da prodajem ‘Fiću’. Kad sam ga prodala, sa jednim čovjekom pravac Banjaluka. Došli mi u auto kuću, stoje dvije – zelena i u boji cigle. Sa ovom drugom sam se vratila kući, ali od sreće nisam mogla da vozim”, govori i sada sa uzbuđenjem.

U penziju je otišla 1991. godine, a Škodu je vozila do kraja radnog staža. Za vrijeme rata izbjegla je u Leštane kod Vinče, u nestašici goriva bila je prisiljena ostaviti svoju ljubimicu u garaži.

„Ostavila sam i ključ u njoj, nisam htjela da iko odvaljuje bilo šta na njoj. Bez obzira što neće više biti moja, bilo mi je žao da neko lupa po tako lijepom autu. Čim sam se vratila, otišla sam da u garažu, komšinica mi reče: ‘Otišla ti je Škoda’. Bilo mi je žao, ali mnogo ljudi je izgubilo puno više od auta, nisam htjela da se sekiram”, prepričava.

Dosta više nije imala auto, ali to nije ograničavalo njeno kretanje. Šetala je, dok je mogla, svaki dan sa šeširom na glavi i dvodjelnim kompletom. Imala je svoju rutu koja joj je osiguravala miran i čvrst san.

„Ne izlazim više nigdje, ne mogu da hodam, stalno sam u ova četiri zida, kao u samici. Utorkom mi dođu Katrin i Anđelka, iz ‘Caritasa’. Jako su korektne, kao da sam ih rodila i da su mi najrođenije. Uvijek mi nešto donesu i iznenade me. Desna ruka mi je sestrin unuk, Velimir, a i komšije su mi dobre”, govori.

Više puta, u toku razgovora, istakla je koliko joj znači pomoć Katrin Popović koja joj pruža medicinske usluge, te Anđelke Andrić koja Dosti pomaže u kućnim poslovima. 

„Odu mi u kupovinu namirnica i lijekova, ovjere mi knjižicu, sve što ja ne mogu. Neki dan me Katrin odvezla na šišanje u puno novijoj Škodi od moje nekadašnje. Nekada sam ja vozila druge doktoru, a sada drugi vozaju mene, sve se u životu vrati”, pripovijeda.

Dosta se nikada nije udavala i kaže da ne žali jer joj to nije padalo na pamet. Promijenila je dva auta, imala puno društva, nikada nije štedjela, a ono njoj najpotrebnije, gorivo, je bilo jeftino.

Za kraj razgovora htjela je mladima poručiti da slušaju svoje majke, da se bave nečim što donosi korist i da ne upadnu u loše društvo, jer život duže traje ako je kvalitetno iskorišten.

The post Prva žena koja je u Glamoču upalila žmigavac i krenula ka slobodi appeared first on eTrafika.